TAO OM

Portal za alternativnu duhovnost i razvoj svijesti

      I Š Ć E Z L A   D U H O V N O S T   B O S N E

 Na vjetrometini vijekova, u Bosni je potpuno nestala jedna duhovnost, a razumjevanje bosanskih krstajna, poznatih još kao bogumili ili patareni, do dana današnjeg ostao je veliki misterij. Misterij čija suština je zamagljena iluzijama nacionalističkih ideologija i njihovim sukobljavanjima. Odbacujući takva poimanja i uvidom u još uvjek žive tragove te duhovnosti – stećke i njihove zapise, nastao je ovaj web esej. Posvećen razumjevanju duhovnog znanja sadržanog u zapisima i simbolima stećaka.

 

 Najznačajnije dijelo, koje otkriva tajanstveni jezik zapisa na stećcima je Kameni spavač, Maka Dizdara. Zbog čega ovaj tekst započinjem najslikovitijom pjesmama i stihovima iz pomenutog dijela, kao razumljive izraze razotkrivanja značenja zapisa koji su nadahnuli autora. Zapisa koji sadrže tajni jezik izgubljene duhovnosti srednjovjekovne Bosne, vizije prohujaloga života i drevnih spoznaja bitnih odrednica čovjekovog života i postojanja. Stoga prvo navodim skup stihova, pod nazivom SLOVO O ČOVJEKU.

SLOVO O ČOVJEKU

Prvo

Satvoren u tijelu zatvoren u koži

Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce

U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zarobljen u kosti

Prostor taj do neba

Kako da premosti?

Drugo

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra

I kad si visokan bjelji od srebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži

Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina

Al u domu tvome

Kad će domovina?

Treće

Zatvoren u meso zarobljen u kosti

Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina

Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije

Jedna drugu ko

Hoće da pobije?

Četvrto

Zatvoren u mozak zarobljen u srce

U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati

Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi

U tom kolu bola

Potonji il'

Prvi?

Peto

U tom kolu bola ni potonji ni prvi

Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb za sebe djela

Kad će tijelo samo da

Postane djelo?

Ovaj skup stihova pun je duhovnih značenja, iako se to na prvi pogled ne čini tako. Njihovo dublje razumjevanje, otkriva nevjerovatnu sličnost sa brojnim današnjim duhovnim poimanjima. Sažeto, u ovoj pjesmi se govori o čovjekovoj vječnoj razapetosti između tijela i duha, tijela što ga čeka neizbježni grob i duha koji nezadrživo stremi u visine.

Tako u stihovi:

(PRVO) Satvoren* u tijelu zatvoren* u koži, Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren* u mozak zarobljen u srce, U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zarobljen u kosti

Prostor taj do neba, Kako da premosti?

Gdje riječ satvoren* znači stvoren, a riječ zatvoren* znači zarobljen, a riječ zatvoren* znači utisnut (što se odnosi na značenje i u drugim stihovima)

(DRUGO) Zatvoren u rebra zarobljen od srebra, I kad si visokan bjelji od srebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži, Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

(TREĆE) Zatvoren u meso zarobljen u kosti, Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina, Kamena i dima samo ima svima

jasno pokazuje tajnu čovjekovog postojanja, iz ugla tadašnjeg duhovnog pogleda. Slovo o čovjeku započinje skupom stihova označenih kao PRVO u kom su navedene jasne duhovne poruke, iz kojih su proizašla dublja duhovna značnja, sadržana u nastavku. Pri čemu svaki dio pjesme, zapravo predstavlja odijek predhodnog dijela.  Tako da su duhovne poruke sadržane u slijedećim jednostavnim rečenicama, ponavljaju kroz cijelo Slovo o čovjeku. To su:

«Satvoren u tijelu» tj. stvoren u tijelu kao duhovnom okovu,

«Zatvoren u koži», tj. zarobljen u koži iz koje se ne može,

«Zatvoren u mozak», tj. zarobljen u vlastitim mislima,

«Zarobljen u srce» tj. utisnut u srce, koje označava strasti, kojima robujemo,

«Zarobljen u meso» tj. utisnut kao besmrtna duša, u smrtno meso koje tamnuje u zemnom svijetu,

 «Zdrobljen u te kosti» tj. utisnut u kosti, na koje se svodi zemaljski život i koje su podsjetnik na kratkotrajan privid života.

 Pri čemu takav čovjek sanja «da se nebo vrati i umnoži», tj. da se vrati nebu, a ne da se nebo vrati njemu, u krajnjem značenju da se vrati nebu, a ne da živi život, koji je zapravo samo san. Međutim čovjek svjestan svojih tjelesnih ograničenja, nije u stanju da se vrati na nebo, već teži da se nebo umnoži i tako vrati čovjeku.  I tako čovjek «u toj tamoj jami vječno sanja sunce». U tamnoj jami koja predstavlja materijalni život, koji predstavlja dvostruki san, san u jami tijela, i san kojim se sanja sunce. Sa vječitim pitanjem »Prostor taj do neba, Kako da premosti?»

 Uvriježeno mišljenje, da se ovdje govori o čovjeku, kao palom anđelu, zarobljenom u ljudskom tijelu, u stalnoj težnji da se oslobodi nametnutih mu okova. Međutim, pažljivim razumjevanjem može se prepoznati, znanje o onome što danas nazivamo matrixom. Što se dodatno može išćitati u  nastavku, u dijelu stiha:

(ČETVRTO) Zatvoren u mozak zarobljen u srce, U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati, Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati,

gdje sunce predstavlja izvor vječne svjetlosti, koja donosi slobodu, a riječi u pijanstvu klati se zapravo odnose na iluziju, koja se otkriva kroz tijelo.  Otkrivajući upečatljivu spoznaju da je čovjek otrgnut od vječnosti i zarobljen u tijelo, koje ga obmanjuje i stvara borbu, koja u svojoj biti stvara osječaj besmisla života. Dok tijelo neminovno propada i na kraju umire, ostavljajući iza sebe samo grobni trag. Što zaokružuje stih Peto, Slova o čovjeku.

U prvom dijelu eseja pod nazivom IZGUBLJENA DUHOVNOST BOSNE, iz Kamenog spavaća, pomenuti ću još stih pod naslovom Prepoznavanje.

  PREPOZNAVANJE

A na dnu smrti,

Boje će ubo* biti bolje.

*ubo – dakle, jer;

 Iako se na mah može zaključiti, da se pjesma odnosi na smrt u kojoj se svi možemo prepoznati, ona ipak ima dublje značenje. Raščlanjivanjem stiha (zapisa), dolazimo do prve teze „ A na dnu smrti“, koja označava potpuno umiranje i stvarni kraj. A nastavlja se drugom tezom „Boje će dakle biti bolje“, što se vrlo lako može odnositi na areol, koji poput svjetlosne sjene prati svakog čovjeka. A u skladu sa savremenim otkrićima i na čovjekovu auru – svjetlosno tijelo. Dok kraj teze nagovještava da će boje biti bolje, tj. biti savršene, biti jasne i otkriti iskonsko stanje našeg bića, vraćajući nas u prvobitnu bijelu svjetlost. Koja prolazeći kroz tjelesnu prizmu se dijeli na boje, koje sa starenjem blijede. Dok se sa smrću  i propadanjem boje duše otkrivaju u punom sijaju i na putu ka nebu sjedinjuju u jedno i vraćaju u svoje iskonsko stanje, u stanje bijelog svjetlosnog bića (anđela). Za kraj, ovaj dio eseja završavam zapisima sa dva stećka, u izvornom izgovoru i kratkim osvrtom na njihovo značenje

ZAPIS SA STEĆKA IZ IZ 1174 GODINE (Foča, Humsko)

A sej je kam od Trtiše.
Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć.
Ovden, gdi mi je kam, ubi me grom.
Zasto Bože?
Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem.

 Ovaj zapis na svojstven način govori o ironiji i besmislu ovozemaljskog života, sa prizvukom nepravde, koja kroz život prati dobrog čovjeka ili pravednika. U ovom slučaju prevednika je ubio grom, grom koji je glasnik zla, glasnik Sotone, koji je i stvorio ovaj materijalni svijet, kao tamnicu duša ili palih anđela.  Nakon čega dolazi pitanje za vjećnost „Zašto Bože“, zašto ga ubi grom, poslije čega se stih završava upozorenjem da se ne skrnavi njegovo vjećno počivalište, dok ne sazna odgovor.

 ZAPIS SA STECKA IZ 1174 GODINE (Premilovo Polje, Ljubinje)

..... a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda.
1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju…

 Posljednji zapis naveden u ovom tekstu, nosi snažnu duhovnu poruku, poruku koja se može uporediti sa tajnom oslobođenja. Mudrost sadržana u njoj je mudrost o prolaznosti života, o prolaznosti postojanja. Može se reči da se ovdje smrt posmatra kao konačno suočavanje sa dubljim uvidom u život. Gdje umrli, govori živom da on ne zna koliko je razočarenje za oblak kada postane voda. Čime živom svjedoku otkriva da sa smrću, razumije život, da je došao do dubljeg uvida, na osnovu kog može razumjeti oblak kada postane voda. Jer je i sam prošao promjenu iz stanja života u stanje smrti.

25.01.2013. godine;

 D U H O V N I   M O T I V I  -  V O D A  I  R I J E K A

 Nastavak eseja o izgubljenoj i išćezloj duhovnosti Bosne, posvećujem duhovnom značenju motiva rijeke i vode. Na stećcima, tim kamenim svjedocima prohujalog vremena, otkrivaju se obrisi simbolike rijeke i vode u okviru nekadašnje duhovnosti.

Motiv vode kao univerzalni motiv, u svom najrasprostranjenijem značenju predstavlja izvor života, sredstvo čišćenja i sredstvo obnavljanja. U prošlosti voda je imala dublje i „uzvišeno“ značenje, koje pronalazimo u najdrevnijim predajama. Kao savršen, plodonosan, jedinstven i čovjeku najbliži element prirode, voda je u duhovnoj tradiciji postala odraz onostranog u ovom svijetu, podsjetnik na prasikonsko jedinstvo univerzuma, izvor duhovnog otkrivenja i mudrosti. U srednjovjekovnoj Evropi, voda je smatrana najranijim elementom svemira te duhovnim simbolom koji predstavlja tok života.

S druge strane, za bosanske krstjane voda je bila neka vrsta stanja tame, ne proste tame, već tame koja nastaje s njenim dubinama, u kojima svjetlost više nije vidljiva i očigledna, u kojima je postala mutna i tamna. Voda je u svojoj suštini vrlo nepredvidljiva, sveprožimajuća i tajnovita materija, koja dolazi sa nebesa, stvara izvore i vrutke, razdjeljuje se kroz potoke i rijeke, koji teku svojim morima, ali i nestaje u ponorima zemlje, postaje tamna u svojim dubinama, te mutna studena kad nabuja i pjeni. Sve ove osobine vode, mogu se pripisati osobinama nesvjesnih duša, koje plove velikim vodama, odnosno bespućima materijalnog svijeta. Duša koje rađanjem na ovom svijetu, upadaju u ropstvo i nesreću. Na živim tragovima išćezle duhovnosti Bosne - stećcima, i danas su vidljivi brojni zapisi, u kojima je glavni motiv voda. Pomenuti ću neke:

„...ja bjeh onaj tkoji cijel život kraj vode stajah, i bjeh onaj tkoji se pitah
kak to da mutne i studene vode stalno raždaju...“
(okolina Šipova)

„...ne spoznah, dok ne padoh u vode duboke, kak se i nebesa nasukače, na vode duboke...“  (okolina Trebinja)

U ova dva zapisa otkriva se priroda vode, koja je predstavljena kao mutna i studena, te duboka. Sa istovremenim pozivom na metafizičko razmišljanje, pitanjem u prvom zapisu „kako se mutne i studene vode stalno rađaju“, odnosno spoznanjem u drugom zapisu „kako se i nebesa nasukaše na vode duboke“.

Motiv vode je sadržan i u stihovima Maka Dizdara, kao pjesničkim replikama zapisa na stećcima. Gdje mutna, tamna, velika i strašna voda saputnik nevolja i nemilih događaja.

„Sve je dalje vode, preko mutne vode...“ (Kosara)

„Za jedan pogled mrki, badci u tmaču vode..“ (Zapis o nespini)

„Jer velike vode nas bodre...“ (Četvrti Jahač)

„...Kao na goleme ledine i strašne vode,

Što donosi ih sve jače, Ova noćna rijeka, Tmača.“ (Poruka)

Tako Kosaru vode preko mutne vode, mrk pogled dovodi do bacanja u tmaču (tamu) vode, a četvrtog Jahača Apokalipse bodre velike vode. I naposljetku zavšavaju posljednim stihom pjesme Poruka koja priča priču o zlu koje se čini prema svakom obilježenom nevjerniku, prema svakom krstjaninu, gdje voda strašna, donosi sve jače i jače rijeku tame – Tmaču.

Motiv vode, se pominje i u drugačijem obliku zapisa, kao naprimjer:

„Teško onima ki se nadaju vlhvenoj pomoći – prilikuju onim ki se naslanjaju na vodu...“

Gdje se poručuje onima koji se nadaju višoj (tuđoj) pomoći, nalikuju onima koji se naslanjaju na vodu, koja je nepredvidljiva i opasna. Što predstavlja vrlo snažnu duhovnu poruku, koja pokazuje da je očekivanje pomoći od više sile opasno, nepredvidljivo i u suštini uzaludno.

Za kraj navodim još jedan oblik čestog prikaza motiva vode:

„ Živjeh al vodom ne zgasih žeđ...“

„ U ovom svijetu bijah, i vodu pijah, a žeđ ne zagasih.“

U kom umrli poručuje da vodom za života nije ugasio žeđ, ali ne običnu, već duhovnu žeđ. Što je vjerovatno i skrivena duhovna poruka, onima koji tokom krštenja i dan danas koriste  vodu. Koja poručuje da voda nije ta  koja može da ugasi žeđ našeg duha.

Motiv vode je sadržan u već pomenutom zapisu na stećku koji se nalazi u Premilovom polju kod Ljubinja:

..... a kada kisi ti ne mores, a ja mohgu da razjumim kakvo je to i kolko je to razotcarenje za oblak kadar postane voda.
1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju…

Pored već navedene duhovne poruke, o novim spoznajama nakon smrti. Motiv vode na ovom zapisu u vezi je i krstajnskim poimanjem čovjeka kao „palog anđela“ zarobljenog u materijalnom tijelu koje je stvorilo zlo. Što kazuje i ovaj zapis, koji jezikom prenesenog značenja, govori da samo umrli može razumjeti koliko je razočarenje za oblak kad postane voda. Jer tada voda postaje kap koja pada na zemlju, kao što su i ljudske duše kao pali anđeli  pale ne zemlju i ostale zarobljeni na njoj.

Sva ova iskazivanja poruka su u bliskoj vezi, sa manje-više otkrivenim duhovnim poimanjem bosanskih krstjana. Prema kom je univerzum dvojan, gdje nebeski svijet Božanski svijet,  materijalni svijet  djelo đavolovo ili Sotonino, uključujući i vodu. Što se može dovesti i u vezu sa Bečkom tajnom knjigom, koja se navodi kao prepis krstjanske verzije Apokalipse - Knjige Otkrivenja, gdje Sotona prije stvaranja ovog svijeta zavladao vodama, što opisuju slijedeći  odlomci:

„...I izdignuću jednu od voda nad nebeski svod, a kada ostale vode saberem u mora – tada više neće biti vode na površini zemlje. A ja ću tu, zajedno s vama, vladati va vjeke vjekovma!...“

„....I zasjede na nebesa, zapovijedajući anđelu koji bijaše nad ajerom i onome koji bijaše nad vodama. I podigne dva dijela vode gore u vazduh, a od trećeg dijela satvori pedeset mora. I tako bijaše izvršena podjela voda…, zapovjedajući anđelu koji bijaše nad vodama: „Da staneš na dvije ribe!“ I tada podiže jednu, treću ribu, iznad glave svoje i zemlja tu ostade suha.“

Zbog čega su bosanski krstajni odbacivali vodu iz duhovnih obreda, a krštenje vodom smatrali lažnim krštenjem, jer ono nad čim vlasda Sotona ne može da spere grijehe. A  Ivana Krstitelja koji je krštavao ljude vodom, smatrali su izaslanikom Sotone, nazivajući ga samo „vodonoscem“.

Drugi simbol povezan s vodom je simbol vode u pokretu odnosno potoka i rijeke, koji u svojoj suštini označava protok vremena, označava put s kojim se čovjek može poistovjetiti. Zapisi sa tematikom života poistovjećenog sa potokom ili rijekom nisu rijetkost na stećcima. A govore o snažnoj povezanosti čovjekove duhovnosti sa prirodom kao ogledalom duhovnog znanja. Ovdje navodim nekoliko primjera:

„..... i samo oni koji mogu izdržati samotću otkriju da rijeke teku

uzvodno, a vode nizvodno ...“  Zapis iz 1336.

Ovaj zapis otkriva duhovnu stvarnost, koja se krije iza motiva rijeke. Koja nam govori da je čovjek rijeka koja teče uzvodno ka izvoru, a da ga voda koja predstavlja tok života vodi sve dalje i dalje od izvora.  Otkrivajući da je put vraćanja izvoru, zapravo put samoće, jer oni koji mogu izdržati samoću, mogu otkriti i ovu tajnu, tajnu o vraćanju ka izvoru, kao najpouzdanijem putu otkrivanja istine i nadrastanja gorčine.

„... hodah na zemji plemenitoj, a putove ne mogah ratsiriti, kak se ratsirise vode, tkoje rjeke i mora pohode...“ Popovo polje, Trebinje

I ovdje otkrivamo viziju čovjeka, viđenu sa stanovišta jednog davno prohujalog vremena. Gdje se čovjek pita zašto hodajući po zemlji plemenitoj ne može raširiti svoje puteve, kao što to rijeke čine. Pored motiva vode u pokretu, imamo i motiv mora, koje predstavlja goleme vode, koje postaju vječni okov ljudskim dušama i element kojim od samog početka ovog svijeta vlada Sotona. Stihovi Maka Dizdara najbolje otkrivaju značenje motiva rijeke, potoka i mora u nekadašnjoj duhovnosti Bosne.

ZAPIS O IZVORU

Rastvorio sam se
I potekao

Potocima

Rijekama

Morima

Sada sam tu

Sada sam tu
Bez sebe

Gorak

Kako svom izvoru
Da se vratim?

U ovoj pjesmi rijeka otkriva duboko duhovno značenje, gdje se tok čovjekovog života povezuje sa rijekom, koja je potekla od izvora ka moru. Ona otkriva čovjeku da i on ima svoj izvor, iz kog je potekao potocima, rijekama i morima. Ali na tom putu je zaboravio na izvor i ostao bez sebe, pun gorčine, s pitanjem za vječnost - kako da mu se vrati. Pošto život nije ništa drugo do rijeka, čiji je izvor Svevišnji, od kog potiče svaka duša, koja kroz život ide malim, srednjim i velikim putevima, kao što voda teče potocima i rijekama na putu ka morima. Morima tim beskrajnim vodama, kojima vlada zlo od iskona, u kojima se utapaju ljudske duše.

ZAPIS O RIJECI

Jutros se jedan vrutak probudi u meni

U podne poče da teče
Poče da buja da se pjeni

Naveče oblinom velike rijeke obrameni

U kasne čase noći
Nestvarno tijelo ove tamne vode ove tajne
Nemirni koraci moji kao čudo svako pohode

Zapis o rijeci predstavlja još jedan jednostavan prikaz duhovne poruke, upoređene sa rijekom. Ova pjesma kazuje jednu duhovnu priču, koja počinje sa buđenjem vrutka u svakom od nas, vrutka koji simbolizira čovjekov duh. Koji nastavlja svoj put neizbježnim tokom, i počinje da teče, da raste, buja i pjeni i svom svojom oblinom se obremeni, odnosno dođe do svog vrhunca u kasne časove noći. Kao što i čovjek čini na svom duhovnom putu. Tokom kog dolazi do spoznaje o nestvarnom tijelu tamne vode, koja postaje tajna, ka kojoj se ide nemirnim koracima, kao prema čudu koje ljudi pohode. Tajna koja otkriva istinu o nestvarnom tijelu tamne vode, kao vječnom počivalištu duša i okovu palih anđela.

   MODRA RIJEKA

Nikto ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe
Preko gorkih preko mornih

Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset

Tamo dolje ispod zemlje
I onamo ispod neba

I još dublje i još jače
Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga

I još huđe i još luđe
Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je

Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest

O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka –
Valja nama preko rijeke

Modra rijeke, kao jedna o poznatijih pjesama, koja pobuđuje mistiku davnog vremena, u sebi nosi snažnu poruku. Što je pjesmu svrstalo u jednu od najboljih pjesama Maka Dizdara, kao ostvarenje koje najbolje otkriva dubinu duhovne mudrosti bosanskih krstjana. Pjesma nagovještava da postoji nešto od najstarijih što malo poznato, ali znano svima. Nešto što je iznad svega, preko svake muke, preko slutnje, preko sumnje, i još dublje, što se krije iza šutnje, iza tame. Na mjestu gdje pjetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga, gdje još huđe (hirovito) i još luđe, što je iza uma, iza boga. To nešto je Modra rijeka. Koja sto godina široka je  i tisuć ljeta duboka je, čija se duljina se ne može zamisliti ni u snovima, koja je tamna i tmurna, neprebolna.  Modra rijeka koju nam svima valja preći. Ta modra rijeka, kojoj svi krajem života težimo, zapravo postavlja pitanje šta se dešava poslije smrti, gdje se duša seli, koliko smo blizu modroj rijeci odnosno smrti, tj. prelasku na drugi svijet.  Naslov modra rijeka, daje natprirodni opis rijeci, jer po vjerovanju bosanskih krstajana modra boja nije od ovoga svijeta. Modra boja nas upućuje prema mirnoj i uzvišenoj vječnosti, koja je nadljudska i neljudska, koja kao takva obuzima mjesečinom obasjanu noć. Ipak, sa savremenog stanovišta moglo bi se naslutiti da su bosanski krstajni nešto znali, jer modra boja i danas npr. prati iskustva bliska smrti. Što ovoj pjesmi daje duboko duhovno značenje.

ZAPIS O LOVU (I strofa)

Neka se podzemna voda budi u jasnom sjajnom ozoru
iz svog dubokog sna i tece nekoj
dalekoj rijeci nekom
umornom
moru

Uvod pjesme Zapis o lovu, počinje zapisom u kom je prisutan motiv vode, koji je uklesan na brojnim stećcima, kao izraz krstjanske mudrosti.  Koji otkriva da je buđenje neke podzemne vode u jasno, sjajno jutro, iz dubokog sna, koja teće  nekoj dalekoj rijeci i nekom umornom moru. Posebno značenje ovom zapisu daje složenica „podzemna voda“, koja označava tamu, koja započinje dolaskom na ovaj svijet. I to tamu koju obilježava voda, koja teće nekoj dalekoj rijeci, nekom umornom moru. Rijeci koja je čovjeku daleka i moru koje je više umorno, od bezbroj duša koje se utapaju u njemu. Jer to more je bezdan, kojim vlada zla sila.

Motiv vode tako snažno prožima brojne zapise na stećcima i sadržan je u mnogim replikama tih zapisa. Poruka koju nose ovi zapisi i motivi vode u njima, u skladu je sa duhovnim naukom bosanskih krstjana. Motiv vode u skladu s tim, uglavnom negativan motiv, jer je voda materija kojom je prvo ovladao Sotona, kada je stvarao materijalni svijet. Voda je u prenesenom značenju sluga zla, ona je nestalna, prevtljiva, ima tajnovite pute, ona u zemlju ponire i iz zemlje izvire, i teće prema svojim morima, morima kao beskrajnim vodama, u kojima se utapaju ljudske duše.

25.03.2013. godine;

Kontakt:

taoom2009@gmail.com

Iskre spoznaje:

Prije početka vremena,
od praskozorja svijeta.
Postoji jedno Biće,
Beskrajno i Savršeno.
Zvati ga možemo
Velikim Duhom. 
Iskonska svjesnost,
Bog.
 -----O-----
Iako Jedinstven,
Bog je u svemu ispoljen.
Beskonačna svijest,
koja sve sjedinjuje.
Prostran i Sveprisutan,
Nosilac postojanja.
Izvorište sveprožimajućeg
glasa Tao Om.
-----O-----
Tao Om je temelj,
osnova postojanja.
Duhovna čestica,
na kojoj sve počiva.
Sjedinjen ispoljava se
kroz Vrtlog svjetlosti.
Vječno ishodište stvaranja,
putem kog se ostvaruje Bog.
-----O-----
Tao Om je ključ,
što otvara vrata Istine.
Najčistija je Iskra duhovnosti,
što do prosvjetljenja vodi.
Iako nevidljiv Tao Om
ispoljen je u svemu.
Tao Om sve prožima, 
osnova je svih zakona.