TAO OM

Portal za alternativnu duhovnost i razvoj svijesti

          C R T I C E   I Z   N E D J E L O V A NJ A 

Težnja ka stalnom duhovnom rastu, često čovjeka usmjeri u suprotnom pravcu i dovede u stanje duhovnog nedjelovanja. U proteklom periodu i sam sam upao u stanje duhovnog nedjelovanja, koje je uzrok dosad najduže neaktivnosti na ovom portalu. Iz tog iskustva je nastao ovaj post, pod nazivom „Crtice iz nedjelovanja“.

 

Dođu dani i period kada jednostavno poželite da sve ostavite. Da se jednostavno prepustite prostom toku života. To je iskonska težnja za lakoćom, za jednostavnošću, za pukim bitisanjem. Ali šta se krije iza te težnje, ne možete da shvatite dok je ne proživite. U zapadnjačkom poimanju tog stanja, prepoznati ćete jednu vrlo negativnu osobinu - lijenost. Samo pomisao da je lijenost uzrok duhovnog nedjelovanja uzrujava čovjeka, suočavajući ga s potencijalnom duhovnom nemoći. Dovodeći ga u dilemu što radije prihvata životnu inerciju, u odnosu na duhovni rad. Ipak u određenom momentu čovjek shvati da je svijest o lijenosti, samo otisak našeg zapadnjačkog poimanja svijeta. Odnosno naš naučeni impuls da sve moramo raditi više, bolje, jače, aktivnije i bez prekida.  Iako to može pružiti u svjetovnom životu brojne prednosti i postati značajna motivacija. Na duhovnom putu takav pristup ne može čovjeku pružiti duhovno otrežnjenje. S druge strane istočna civilizacija nam je u naslijeđe ostavila shvatanje da čovjek zaista ponekad mora i zastati, osvrnuti se i prepustiti sazrijevanju naše duhovne osobnosti.

U protekle dvije godine u mom životu dominantan je postao društveni rad, suočavanje s novim radnim odnosom i suočavanje sa velikim brojem ljudi. Fokus pažnje sam pomjerio iz sopstvenog duha prema vani, suočavajući se s onim što zovu „začaranim snom“. Suočavanje sa društvenim radom pokazalo mi je porazne činjenice, koliko su ljudi podložni određenim šablonima svijesti i ponašanja, koliko su sebični i na neki način kategorija bića koja uljeva nepovjerenje.

Kada su popalave pogodile Balkan, uključio sam se u aktivnosti prikupljanja pomoći ugroženim ljudima. Međutim to se ubrzo sve pretvorilo u groteskne iskaze građanske solidarnost sa žrtvama poplava. Iz razloga što su mnogi ljudi pružanje pomoći doslovno shvatili kao priliku za čišćenje, podruma, ostava i kućnih regala. Čovjek se prosto u čudu zapita, zar ni nakon toliko vremena ljudi nisu shvatili izreku „ne daj drugom, što ne želiš sebi“. Metafizički gledajući, ljudima u nevolji se poslala stara, teška i negativna energija, koja im je u tim momentima najmanje potrebna. Razmišljajući o tom fenomenu, postajao sam svjestan negativnih osobina ljudi i njihovog životarenja uglavnom u polju negativnosti. Ipak da nije sve tako crno, pokazali su odgovorni pojedinci, čija pomoć daje nadu da su promjene ponašanja ipak moguće. Promjene koje ljudi dobre volje iskreno mogu dati svakom društvu, koji zapravo i jesu nosioci novih vrijednosti.

Svoje društvene aktivnosti sam nastavio i na političkom planu, rukovodeći se idejom o čovjekovoj potrebi da pokuša uticati na društvene i političke promjene. Međutim, ubrzo sam spoznao da je to sve velika zabluda, iza koje se krije tromost i oronulost ljudi, čiji politički rad nikad i nije bila želja za promjenama, već težnja za moći i ostvarenjem vlasti. To iskustvo mi je bilo dovoljno da rastvorim svoj mladalački bunt i pogledam istini u oči. Istini koja je sagledana u izreci „budale ginu za ideale“. Jer ideal pravednog društva, političkog osjećaja za čovjeka kao čovjeka, zasjenjen je konzerviranjem postojećeg stanja i zadržavanje moći koja se ostvarila u političkoj utrci. Mladi čovjek brzo shvati da tu nema šta tražiti i vrlo brzo dođe u sukob s samoproglašenim „autoritetima“, koji osporavaju  iznošenja vlastitog stava i mišljenja. Moje kratko političko iskustvo mi je dalo sadržajan uvid, da političke promjene nisu moguće, jer „efektivnu politiku“ vode ljudi upitnog morala.

Ipak pomenuta iskustva su potrebna, jer dovode do slamanja duha i suočavanja s snagom umnog prosuđivanja. U čovjeku bude negativne emocije i daju mu snagu da ih sagleda, da prepozna njihovo ishodište i savlada negativne emocije. Pogled na duhovnosti iz pomenute društvene sfere, samo je donosio nemir i moje unutrašnja sukobljavanje uma i duha. U kojima su racionalne pridike uma imale daleko jači uticaj od bilo kakve duhovne poruke.

Iz tog društvenog aktivizma slijedilo je iskustvo zasnivanja radnog odnosa i uklapanja u radnu rutinu unutar koje nije ostalo puno prostora za duhovni rad. Tako je prolazio dan za danom, a nove životne okolnosti su me polako nagrizale i nakon skoro godinu dana dovele do jedne duboke i strašne duhovne krize. Krize koja je postala zlosutna tegoba koja je prožela moje tijelo i moj duh, i dovela me u stanje hronične napetosti, kada tjelesna bol traži umno uporište kako bi opravdala svoje postojanje. I tu počinje moja unutrašnja borba sa mislima o besmislu života, koji se vrti oko par nepromjenjljivih fokusa. Ne osluškujući sebe, započeo sam i rad sa svojim dugo potiskivanim strahovima. Međutim, loše odabran trenutak, ostavio je ogromnu prazninu u  mom umu, koja je samo vrebala priliku da nađe novu hranu i novo utemeljenje. I našla ga je u jednom paničnom strahu da ću nauditi sam sebi, da ću kročiti na put bez povratka, put fatalne destrukcije svog bića. Drugim riječima ušao sam u borbu sa samoubilačkim mislima. Nisam mogao dokučiti odakle su se stvorile, kako su nastale, kako su se u mom umu naselile, zašto su se pojavile. Stari strah je zamjenio novi, mnogo gori i mnogo vitalniji, koji se pretvorio u moru koja me snažno pritisla. Što bi rekli iz čista mira sam se našao u situaciji koja je u meni stvarala paniku, koja me dovela do neke neodređene granice bunila. U par navrata sam mislio to je to.

To je trajalo sa različitim intenzitetom, sve dok nisam osjetio potrebu za sopstvenim utemeljenjem, a to utemeljnje jeste svijest. Iako je u meni tinjao nemir, stalno sam se pitao šta mi je. Zar su zlosutne misli tako jake, zar ne mogu da im kažem dosta je. Zapravo sam shvatio da sam trom, da nemam energije, da sam usporen i da se moje misli se stalno vraćaju na jedno. Osjećao sam se prazno, kao da je sav moj duhovni rad nestao u trenu, da je samo prašina koja ne služi ničemu. Sve sam se nadao da će ta nevolja, ta umna patnja proći, a ona je jačala i jačala. A zatim sam počeo tražiti pomoć, a pred očima mi se ukazala knjiga Alan Watts-a Mudrost nesigurnosti. I počelo je čitanje knjige, koja me brzo vratila na sve one perspektive, koje su me nadahule da pokrenem ovaj portal. Bojao sam se da to nije dovoljno da me makne iz stanja koje je sve više ličilo na depresiju i ozbiljno psihološko stanje. Opreza nikad dosta, odzvanjalo je u mojoj glavi. A onda se pojavila jedna rečenica:

„Pravi razlog zbog kojega ljudski život može biti tako strahovito iscrpljujući i frustrirajući nije u tome što postoje činjenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te činjenice postanu prisutne, i kad se započnemo okretati, vrpoljiti, bježati i zujati, nastojeći izvući svoje "Ja" iz tog iskustva.“

Tako sam i ja sebe očajnički nastojao izvući iz neugodnog iskustva, upuštajući se u borbu s mislima. A borba s mislima nije ništa drugo nego borba s iluzijama. Misli ko misli prvo koloniziraju um, a zatim  našu stvarnost i kao svaki kolonista na slobodnom prostoru se šire stvarajući uslove za opstanak. Opstanak zlosutnih misli je samo rezultat mog otpora i sukobljavanja s njima. Ja sam ih učinio mojom stvarnošću, ja sam ih neprestano prizivao i pokušavao da ih pobjedim na sve moguće načine. Ne shvatajući da je to samo iskustvo koje su te misli pobudile, a ne ultimativna stvarnost, unutrašnja ili vanjska prinuda. Misli nisu naše ja, već naše predstave nedostojne pažnje našeg unutrašnjeg bića, koje uvijek i iznova traži da obratimo pažnju na njega.

Svako zapuštanje duhovnog rada na sebi, je rad protiv sopstvenog duhovnog bića. Duhovno nedjelovanje u svakodnevnom proživljavanju čovjeku samo donosi nemir i ne dopušta mu da se okrene prema sebi. Zapostavljanje duha odvaja nas od našeg bića, a fokus naše stvarnosti usmjerava na misli koje lelujaju u našoj podsvjesti i čekaju priliku da se vežemo za njih.

 Da im svojevoljno podarimo svoju životnu energiju i postanemo opsjednuti njima. Nažalost vlo rijetko nabasamo na pozitivne misli koje nas dovode do ushićenog ludila, a puno više se vežemo za negativna razmišljanja. U negativnost lako je uletiti jer od uma ne zahtjeva puno, ali daleko se teže osloboditi. Jer vrlo lako upadamo u borbu s mislima, i pokrećemo čitav niz reakcija koje nas frustriraju, čine napetim i koje nam ne dopuštaju da neželjene stvari potisnemo. I to traje i traje sve do momenta dok ne shvatimo da ispod privida uma i dalje postoji naše iskonsko biće, koje je stvarna vrijednost života. Biće koje traži da u njemu zasnivamo svoj život i da ga njegujemo. A samo ga možemo njegovati ako njegujemo svoj duh i posvetimo se duhovnom radu. Duhovni rad ne zahtjeva mnogo truda, ali daje puno. Daje nam snagu da nastavimo dalje i daje nam moć da u momentima kada mislimo da nemamo vremena za sebe, pronađemo sebe i shvatimo da sitnice mjenjaju duhovne poglede. Da su sitnice pokretači duha, da su vizija promjene i ono što nam govori da je sve uredu s nama, bez obzira na poteškoće. U suštini svaka umna nevolja je poziv, poziv na novo duhovno buđenje. Ona je znak da nešto nije uredu, da nismo u svom prirodnom stanju i da organizam traži promjenu. Da um traži pročišćenje i da jednostavno traži odmor, mir i tišinu. Da traži vitalniju energiju i posvećenost svrsishodnom životu i blagoslovima koji iz njega proizilaze.  

 30. maj 2017. godine;

                 D U H O V N O   C V J E T A NJ E

 U duhovnom razvoju čovjeka, dođe vrijeme kada se ubiru plodovi duhovnog rada. Tada čovjek prepoznaje svoj duhovni napredak, shvata duhovni rad, preobražava svoju svijest i osjeća život u punom smislu riječi. Ipak ubiranju plodova duhovnog rada predhodi duhovno cjetanje, kao što i plodovima biljaka predhodi cvjetanje.

 Svijet u kom se razvijamo, zaista je pun jasnih poruka, pun je znanja i putokaza, koji nas pozivaju da zastanemo i razmislimo. Što današnji čovjek rijetko čini, ne sluša poruke iz davnine, ne sluša bilo prirode i ne gleda istini u oči. Stari mudraci bi rekli: „Ako nisi u stanju da vidiš znanje, to ne znači da ono ne postoji oko tebe“. U tom pogledu, priroda je najveća riznica znanja, koja uvjek i iznova nadahnjuje čovjeka. Na tragu toga, jedan od najljepših fenomena prirode je cvjetanje, koje nadahnjuje čovjeka i ispunjava čovjekovo biće najljepšim osjećajima. Cvjetanje ne predstavlja samo puku manifestaciju razmnožavanja biljaka, već za čovjeka nosi snažnu duhovnu poruku. Da bi čovjek krenuo duhovnim putem, u njemu mora da se zametne duhovna iskra, iz koje izbija pupoljak duhovnog traganja. Pupoljak, tako simbolično predstavlja početak duhovnog razvoja, označava dio puta, u kom počinjemo sa njegovanjem sopstvenog duha. Istovremeno, pupoljak duhovnog traganja označava onaj dio vremena u kom počinjemo da stvaramo vlastiti duhovni miris i nektar. Svaki napredak na duhovnom putu, stvara sve više i više duhovnog mirisa i nektara, koji korak po korak šire latice našeg duhovnog cvijeta. Daljim duhovnim uzdizanjem, počinjemo osjećati snagu duha u svim svojim laticama, oslobađajući profinjeni miris svog rada vanjskom svijetu. Prepoznavajući snagu svake latice našeg duhovnog cvijeta, ostvarujemo naše duhovno cvjetanje. Kao i svaki cvijet u tom trenutku mi sami počinjemo plijeniti pažnjom, svojim nektarom, bojom, mirisom i pojavom.

Ali sa tim se ne završava naše duhovno putovanje, već kao što biljke svojim cvjetovima privlače insekte, mi u svoj život duhovnim cvjetanjem privlačimo vodiče duha. Koji nam donose duhovni polen i oplođuju naš dotadašnji rad, neophodnim znanjem koje neminovno donosi plod. Time se otkriva osnovni cilj našeg duhovnog cvjetanja - privlačenje duhovnih vodiča prema nama samima. U tom smislu način našeg duhovnog rada određuje osobine našeg duhovnog cvijeta - njegovu boju, miris i privlačnost nektara, koje je izgradilo i stvorilo naše duhovno djelovanje, koje tako određuje prema kakvim se vodičima duha otvaramo. Ipak na putu duhovnog cvjetanja, nije sve jednostavno, pošto u našem svijetu postoje sile koje ne žele duhovno cvjetanje, već duhovno propadanje. Kao što i postoje oni koji duhovno cvjetanje koriste u vlastitu korist, da bi iznad drugih izdigli sebe ili vladali drugima. Stoga u prirodi, kao vječnoj učiteljici života postoje insekti koji ubijaju cvjetove i cvjetovi koji ubijaju insekte. Što prevedeno duhovnim riječnikom, govori da postoje lažni duhovni vodiči, koji žele da zavladaju nama i da nas preusmjere sa duhovnog puta. Dok istovremeno postoje lažna duhovna cvjetanja, iza kojih stoje težnje da se ovlada vodičima duha i iskoristi njihova snaga za sebična ostvarenja. Stoga, ništa slučajno ne postoji, sve je tu da nas upozori, da nam trebaju biti široki obzori.

Pored ovog sažetog opisa duhovnoga cvjetanja, ipak ono je samo po sebi rijetka pojava, toliko rijetka da je jedva i prepoznatljiva. Tome doprinosi i sama priroda duhovnog cvjetanja, koje se poput bljeska javlja i stanje ostvarene svjesnosti održava svega par trenutaka. Snaga takvog iskustva i kada se desi teško se povezuje sa duhovnim cvjetanjem, jer u ovom suludom vremenu prvenstveno liječi čovjekov duh i pruža unutrašnju snagu koja u život unosi neobjašnjivu vitalnost. Vitalnost koja se čini samodostanom, stvarajući privid apsolutne spoznaje, koja obično zaustavi dalje duhovno traganje. Tako da čovjekova sklonost ka umanjivanju i samoobmanjivanju prevlada, te duhovna saznanja obično podredi obrednim navikama ili kroz razmišljanje svede na beznačajno iskustvo. Drugim riječima rečeno čovjek obično razvije jedan duhovni cvijet i posveti mu cijeli život. Čovjekova priroda teško prihvata duhovni rad i nastoji da duhovno određenje prihvati kao gotovu, sudbinsku ili rjeđe spoznajno određenu činjenicu. Nasuprot tome, čovjekovo iskustvo pokazuje da duhovni put kada započne više ne završava, jer je duhovni put ono što se razvija kroz cijeli život. Ipak ljudi sebe prihvataju kao oblikovanu činjenicu i pri tome ostaju duhovno neispunjeni. U tom stanju ljudi postaju nezadovoljni, nemirni, nestabilni, razdražljivi i izgubljeni u svojim preokupacijama.

U takvim okolnostima, u stanju pojačanog unutrašnjeg pritiska, iz čovjeka s vremena na vrijeme izbija snaga potisnutog duha koji dramatično mjenja duhovne uvide. Ipak ti uvidi su kratkog daha, koji čovjeka privremeno oslobađaju duhovne napetosti i gase njegovu žeđ za duhovnim potrebama. Čovjek je i pored svega u velikoj mjeri prihvatio ovakav način duhovnog razvoja, shvatajući svaku pomisao na ostvarenja cjeloživotnog duhovnog mira, kao obmanu. Izlazak iz tog začaranog kruga, kako godine prolaze postaje sve teže i teže ostvariti, dok čovjekova duša iznova proživljava skoro pa urođeno prevladavanje duhovne zbunjenosti. Stoga je duhovno cvjetanje većine ljudi neprimjetno, neugledno i kratkotrajno, poput cvjetanja korova. Istovremeno, potreba za objašnjenjem takvih epizoda u životu, dovela je do razvoja svijesti o iskušenju, nadnaravnoj ili božanskoj kazni, okajanju grijeha kroz poteškoće i nošenje nekog bremena. Nasuprot tome čovjek koji njeguje svoj duh, ne prolazi kroz takoreči duhovne krize, niti sebe zavarava da je sve što radi isključivo sudbina ili neki unaprijed određen obrazac življenja, kazna ili breme.  Već radi sve suprotno od toga, polazeći prvenstveno od činjenice da čovjek nije rođen kao savršeno biće i da se kao takav treba posvetiti vlastitom unapjeđenju. Zbog toga se okreće prema vlastitom duhovnom biću, svjesno mjenjajući loše navike i misli, usmjeravajući fokus svoje svijesti prema dobrom. Tim kretanjem vlastite svijesti, čovjek njeguje svoj duh, te uvijek i iznova počinje da stvara svoje duhovne cvjetove, koji su uvijek prisutni u sadašnjosti. Takvi ljudi su puni svog duhovnog behara, u njima vlada duh cvjetanja i duh neprestanog stvaranja. Cvjetanje čovjekovog duha ishodište je pobuđenog i probuđenog živog duha čovjeka, koji kao takav taži povezivanju sa izvorom, sa sveprožimajućom božanskom svijesti - Bogom.

Duhovno cvjetanje kako mu samo ime nagovještava rezultat je čovjekovog unutrašnjeg duha – duše, koje čovjeka povezuje sa vodičima duha i otvara prema dimenziji stvaranja. Stoga, čovjek koji svojim življenjem i duhovnim radom ostvaruje duhovno cvjetanje iz dimenzije stvaranja crpi stvaralačku moć, koja ga čini radosnim bićem. A samo je radosno čovjekovo biće sposbno da bude uzvišeno i da čini velika djela, da donese velika otkrića i ponudi istinsko znanje drugom čovjeku. Ova radost čovjeka vodi ka blagostanju iz kog se razvija duhovno znanje kojim čovjek savladava svoje unutrašnje porive i nagone, koristeći svoje osjećaje, razum, svijest i tijelo, da sopstvenoj duši da krila. Krila koja čovjeka vode uzvišenom bistvovanju, u kom se otkriva bezgranična vjećnost postojanja. A to su istinski plodovi duhovnog rada, to su plodovi duhovnog cvjetanja, u čijoj ljepoti se izgrađuje svjesna duša. Dajući prednost izgradnji duše na svom životnom putu, sa svakim napredovanjem duše, naši cvjetovi se od unutrašnjeg duhovnog rada otvaraju prema vani. Taj vrhunac počinje da donosi prve plodove duhovnog cvjetanja, što je vrlo lijep način opisao slavni indijski duhovni učitelj Vivekananda, kazavši: „Otiđi na proljeće u voćnjak i pogledaj voćke kako ih krase cvjetovi. Međutim kada cvjetovi sami od sebe počinju opadati, tad počnu plodovi rasti. Često se zavaravamo našim          » duhovnim cvjetovima «,  misleći da su ono pravo, ono što nas krasi. Ali, u svima se krije puno više, kriju se "plodovi" koje treba njegovati, da bi postigli blagostanje duha.

Ipak, ključni momenat duhovnog cvjetanja je otvaranje prema drugima, koje traži srpljenje i posvećenost prema ljudima zapuštenog duha. Pošto ono obično znači suočavanje sa zajedljivcima, podrugljivcima, sujevjernicima i smutljivcima. Pred tim zidom može se desiti da se probuđen čovjek povuće u samoću i tihovanje, da napusti svijet i prepusti se sam sebi u svom traganju. Nasuprot njima oni koji ustrajavaju da otvore svoje duhovno cvjetanje prema drugima, postaju iskreni duhovni učitelji. Njihov put se može opisati kao put posvećivanja zemlji sa trnjem. Njoj treba posvetiti posebnu pažnju, jer je slična plodonosnoj zemlji. U njoj svako sjeme može proklijati i pustiti korijen. Ispočetka nema bitne razlike, jer sve biljke počinju da rastu zajedno i složno. Međutim s vremenom dolazi do prevlasti trnja, koje guši druge biljke, uzrokujući natjecanje za hranjive tvrari, svjetlost i prostor. Zbog čega trnje izrasta, dok se druge biljke povlaće, trunu, umiru i nestaju. I baš kao što posijano sjeme i trnje rastu u istoj zemlji, tako i pojednici koji su ostvarili duhovno cvjetanje, žive među ljudima zapuštenog duha. Kako bi se trnje obuzdalo, mora se doprijeti do njegovog središta i presjeći loše korjenje. Kako bi se obuzdali ljudi zapuštenog duha, potrebno je doprijeti do njihovog duha i raskinuti loše vezanosti. A to je, bez obzira koliko bilo intenzivno duhovno cvjetanje produhovljenog čovjeka, težak i mukotrpan rad. Ipak duhovno cvjetanje donosi iskustvo, koje otkriva temeljni obrazac, otpora koji nastaje kada se nastoji pobuditi duhovno u ljudima nenjegovanog duha. Taj obrazac govori da čovjek u svom duhovnom neznanju bježi pred beskonačnošću i prazninom svijeta u kom živi, prožima ga zebnja i nerevnoteža, pošto nije spoznao vječnost i što nema sigurno i nepromjenjljivo duhovno utočište. Da bi pronašao to, traži način vlastitog preobraćenja u sigurnosti tamne strane duha, koju održava strah uzrokovan besmislom življenja i neminovnim odvajanjem od života. Ukazivanje ljudim nenjegovanog duha na to, za njih postaje nepodnošljivo stvarajući otpor, s kojim se svaki čovjek koji je svoje duhovno cvjetanje okrenuo prema vani mora suočiti. Sočavanje sa tim, kroz pomenuto trnje krči put istini, jer život u istini vlastitog iskustva, neminovno poziva druge da krenu putem svog vlastitog iskustva. Tada, osoba koja je svoje duhovno cvjetanje okrenula prema van, završava sa vanjskim duhovnim cvjetanjem i svoje propovjedanje zamjenjuje djelima svog življenja.

18.04. 2014. godine;

             I S K U S I T I   P R O B U Đ E NJ E

Iskusiti probuđenje, znači shvatiti Znanje, znači prepoznati svoje istinsko biće i njegov odnos prema okolini. U današnjoj zajednici ljudi vladaju misaone iluzije, koja zagađuju naš um i zamagljuju pozive našeg bića, za istinskim pronalaskom sebe i prepoznavanjem radosti života u nama. Sa svih strana smo okruženi porukama o znacima novog vremena, svakim danom uviđamo različita što lična, što lokalna, što globalna komešanja i osjećamo određeno zasičenje. Zasičenje čiji uzrok mnogi još ne prepoznaju, iako je posve jasno  da naše htjenje za „materijalnim blagostanjem“, postaje alat kojim sami sebe uklapamo u robotizirani društveni milje. Milje koji se može nazvati i društvenim matriksom koji ima svoja pravila igre i zahtjeva naše stalno prilagođavanje njemu. Stoga svaki poziv na buđenje čovjeka iz viševjekovnog sna, u kom sanja nepoželjne snove i noćne more, izgleda još uvijek kao dalek cilj. Proces buđenja nas može odvesti u različitim smjerovima i dati lekcije koje na prvi pogled izgledaju bizarno. Na svom duhovnom putu sam prošao kroz različita iskustva, ali sve što mogu zaključiti je da ima još puno toga za shvatiti i naučiti, prije nego što se spoznaju i nauče brojna duhovna znanja i steknu jasne spoznaje. Znanja koja ako se ne primjene nemaju nikakvu korist, osim što pružaju obilje materijala za filozofiranje. Ovaj portal meni je pružio mogućnost da iskažem plodove svog duhovnog traganja i sagledam sve ono što sam spoznavao i spoznao.

Sagledavajući način na koji je započelo moje traganje  za smislom ovog svijeta, ponovo sam se vratio na početak, u moje djetinjstvo i stvaranje mog odnosa prema „biću Signales“.  Ni danas nisam siguran da li je to iskustvo bilo plod mašte, nekakva dječija opsesija i slično. Promišljajući iz sadašnjeg trnutka, o svemu tome, shvatam da je biće Signales bilo moj izraz arhetipa zaštitnika i pravednika. Naime odrastanje u ratu, odrastanje u periodu straha, odrastanje u periodu gole borbe za opstanak, uvjetovalo je u mojoj okolini stvaranje kolektivne svijesti zaštitnika, koja se nesumnjivo reflektovala i na mene. Zatim stvaranje svijesti o biću Signales, dalo mi je dobru podlogu, da um još u ranom periodu oslobodim skučenih stvarnosti i predrasuda, da na svijet (sveukupnost postojanja) gledam iz više uglova. Uvjerenost u postojanje bića Signales sa vremenom je proširilo moju svijest o svijetu i često me usmjeravalo u potragu prema različitim tajnama ovog svijeta.

Drugi faktor koji je oblikovao moju svjest je nevjerski odgoj, viševjersko porijeklo, te pritisak naglog „vjerskog buđenja društva“, u čije se okvire nisam uklapao. Usljed čega sam u toku odrastanja imao epizode potrage za pravom religijom, uz proučavanja islama, kršćanstva, bogumilstva, Hare Krišne i Jehovnih svjedoka, kao i pokušaje „imitacije vjerskih obreda“. Suočavanje sa tim duhovima prošlosti, me odvelo u svijet pravila, svijet programiranja i svijet ograničavanja stvarnosti. U svim tim promišljanjima i traganjima, na vrijeme sam prepoznao duhovno sputavajući karakter religija. Tome je doprinjela i mržnja koja je često bila usmjerena prema meni zbog „vjerski mješovitog porijekla“, koja mi je otkrila surovu stvarnost  vjerske isključivosti i arogantne uvjerenosti pripadnika svake religije u apsolutnu ispravnost njenog sistema vjerovanja. Naravno, u tome svemu se i u meni stvarao otpor, sve dok nisam prepozano slične odraze isključivog razmišljanja i kod sebe, za koje sam shvatio da nisu duhovnost, već sredstvo vladanja ljudima. To me okrenulo u pravcu slijepog slijeđanja naučnih teorija, prihvatanja nekih ateističkih uvjerenja i materijalističkih pogleda na svijet. U tom periodu moja svijest je bila usmjerena prema prepoznavanju sila prirode koje su oblikovale i oblikuju svijet. Kako sam sebe usmjerio na put traganja, sva proživljena iskustva su me nakon početnog zamaha iscrpljivala i ostavljala bez razumnog odgovora. Taj nedostatak odgovora zatim me okrenuo, ka nečemu što sam nazvao prirodno nadahnuće, koje se sastojalo od bježanja u prirodno okruženje, u kom sam otkrivao tajne života i međusobnog prožimanja živih bića. Istovremeno sam provodio seanse posmatranja slika prirodnih pejsaža, uz slušanje klasične muzike, u namjeri da spoznam put razvoja materije i života, te izvor njihove međusobne hramonije.

Sve to je ipak bilo nedovoljno da ugasi moju žeđ za dubljim razumjevanjem svijeta, sve do mog susreta s meditacijom. Upoznavanje meditacijom, odvelo me i do otkrivanja jednog sasvim jednostavnog načina postizanja duhovnog mira. Započevši meditativnu praksu suočio sam s izborom mantre, pri čemu sam za mantru spontano odabrao glasove Tao i Om, kao hramonično i snažno duhovno naslijeđe Azije. Sa unaprijeđenjem meditativne prekse, mantru Tao Om sam spoznao i kao glas, odnosno zvuk ili vibraciju postojanja, kao osnovu metafizičkog polja postojanja. Međutim, to je tek bio početak procesa, spoznavanje prirode glasa Tao Om, kao iskonskog ishodišta postojanja. Naposljetku spoznaja postojanja Više sile, odnosno Božanske svijesti kao ishodišta glasa Tao Om, dala mi je snagu da na svijet počnem gledam na drugi način. Da svijet posmatram kao Božansko ostvarenje, i prepoznam sebe kao jedan mali dio Božanskog otvarenja, što mi je pokazalo istinu da sve ima svoj smisao i ulogu.

Istovremeno čitajući obilje tzv. literature novog doba i duhovnih knjiga, svoj mozak sam nesvjesno napunio brojnim informacijama i sebe doveo u svojevrsnu duhovnu krizu i zabludu, koja je jasno ukazivala da trebam stati. Prepoznavanjem tog trenutaka u nekoliko navrata uvjetovalo je moj odmor od duhovnog traganja i promišljanja. Svaka ta tačka zamora, bila je težnja kako svijesti, tako i podsvjesti za odmaranjem i duhovnim sazrijevanjem, s kojima sam postepeno transformisao svoju svijest. Sve to mi je dalo inspiraciju da pišem postove i o 2012. godini, kao i postove posvećene razvoju svijesti i alternativnoj duhovnosti. Kako sam se sve više i više upoznavao sa pitanjim važnosti čovjekove svijesti i obnove istinske duhovnosti, tako je i rastao broj kriza i zamaranja na duhovnom putu. Dok nisam naišao na priču o filozofu kontejneru, koji je čitav život bezpogovorno skupljao sve informacije i svoj mozak pretvorio u kontejner informacija. Sve dok nije počeo da izbacuje višak informacija, tako što je druge ljude zamarao svojim pričama. Ali poenta priče nije bilo zamaranje okoline, već odgovor duhovnog učitelja tom filozofu, koji je rekao – da ima dva puta pražnjenja mozga. Prvi je umni put i on dovodi do ludila i zmaranja okoline, a drugi je duhovni put i on dovodi do suočavanja sa informacijama i njihovom prebacivanjem na papir.  Želja za što većim duhovnim znanjem, postala je samo prepreka prema znanju. Prije susreta s pomenutom pričom, prošao sam iskustvo koje sam nazvao Fraktal znanja. Tokom meditacije imao sam viziju fraktalne energije u koju je pohranjeno znanje. Nakon prvobitnog promišljanja o tom iskustvu, danima sam svoju svijest počeo usmjeravati prema Fraktalu znanja. Istovremeno u potrazi za odgovorima o prirodi svijeta, porijeklu dobra i zla, ezoteriji i metafizici, punio sam svoj mozak obiljem informacija, iz kog se rađao haos. Nakon par vizuelnih meditacija počeo sam zapisivati svoje vizije i slagati priču. U početku sam imao snažan poriv za usmjeravanjem meditativnog procesa ka fraktalu znanja. Upoznat sa usmjernom meditacijom, započeo sam i usmjerenu meditaciju prema biću Signales, u želji da razjasnim izvor svijesti o njemu. Gledajući iz sadašnje perspektive iza onog što sam nazvao usmjerena meditacija i Fraktal znanja, stajala je moja podsvjesna želja za oslobođenjem od suvišnih informacija. Zapravo Fraktal znanja je bio ništa drugo do reakcija podsvjesti na obilje informacija koje sam upijao poput spužve. Nakon početnog poriva i snažne volje da prepoznam znanje iz Fraktala znanja, odjednom je sve to nestalo. Ali je prije toga ostavilo trag kroz nekoliko opsežnih postova, koji su očito odigrali ulogu pisane „ispovjesti“ ili bolje rečeno „pražnjenja mozga“. Samim time iz sebe  sam izbacio različito „umno smeće“ iz svoje svijesti, suvišne infromacije i nerazumljive poruke. Nakon svega osjetio sam samo prazninu, koja mi je dala osječaj slobode i duhovnog nadahnuća. Ovim svojevrsnim duhovnim čišćenjem sam se preporodio, odbacivši brojne umne obrasce, prepoznavajući izvor različitih poruka.

S ovim iskustvom, postigao sam staloženije stanje svijesti, sa kojim prepoznajem ishodišta mnogobrojnih misli, shvatam stvarnost koja me okružuje i neraščlanjujem pojave koje opažam u svojoj okolini. Čišćenjem uma i pražnjenjem sopstvene svijesti, doživio sam značajno duhovno napredovanje, koje mogu nazvati probuđenjem. Probuđenjem koje me uvelo u stanje neutralnog posmatrača, koje otkriva jedno posve ravnodušno motrište na svijet. U kom svijet postaje Jedno, postaje cjelina koju prožimaju sile, čija je jedina uloga razvoj našeg duha i buđenja duhovnog u nama. Cjelokupan ovaj proces mi je omogućio da snagom volje savladavam sve prostale nesavršenosti, ograničenja i ropstva uma, koja me odvajaju od stvarne prirode stvarnosti. Time sam obuzdao veliki broj misli koje nisu produktivne, koje su štetne, razorne, bizarne, budalaste i štete duhovnom razvoju.

28.08.2013. godine;

   K A K O   I Z G L E D A J U   P R O B U Đ E N I ?

 Postoje li ljudi koji su prošli kroz cjelovit put duhovnog buđenja, koji su probuđeni? Naravno da postoje. Oni su tu među nama, oni su tu sa nama i oko nas. I mi možemo postati jedni od probuđenih. Kada se sjetimo svog iskonskog i vjećnog bića, i kad počnemo da njegujemo to biće, na korak smo do stanja budnosti, do stanja kada se probudimo i vidimo stvarnost onakvom kakva zaista jeste. Do toga vode najdublji osjećaji koji svaki trenutak čine jednostavnim i oslobađaju ga vela misterije vremena.  Osjećaji koji otvaraju put prema našem višem ja, koje nas potpuno vezuje za našu svijest, koja je ishodište naše veze sa svijetom.

 

Svi smo tragaoci i idemo ka istom cilju, samo što je neko dalje, a neko je bliže - Buđenju! Međutim lako se mogu prepoznati oni koji su probuđeni:

1. Neki su muškog, neki ženskog spola. Možete ih naći u manastiru ili u kući na periferiji, u šumi ili u selu. Tačno je da ih nema mnogo, ali ih je više nego što ljudi obično misle da ih ima. Probuđenje samo po sebi nije teško. Tužna je istina da većina ljudi ne želi da se gnjavi izvlačenjem samih sebe iz gliba neznanja i žudnje.

2. Na prvi pogled ne biste primjetili probuđenu osobu u grupi ljudi, zato što je ona sasvim mirna i povučena. Ali kada situacija postane napeta, tada ona upada u oči. Kada se svi prže na vatri bijesa, ona će stajati puna ljubavi. Kada su drugi uskomešani zbog neke teške situacije, ona će ostati podjednako mirna kao što je i do tada bila. U očajničkoj jurnjavi da se zgrabi što je više moguće, ona će biti neko ko stoji na uglu sa izrazom zadovoljstva na licu. Ona lako klizi po neravnom, postojana je kad se sve okreće naglavačke. Ne radi se o tome da ona hoće da pokaže kako je drugačija od ostalih, već ju je odsustvo pohlepe učinilo nezavisnom. Ipak, što je čudno, iako drugi ne mogu da je pomjere, ona može da pokrene njih, svojim mirnim prisustvom dopire do njih. Njene blage, razumne reči spajaju zavađene i čine još bližim već bliske. Nastradali, uplašeni i zabrinuti osjećaju se bolje pošto su sa njom porazgovarali. Divlje životinje osjećaju blagost u srcu probuđene osobe i ne plaše je se. Čak i mjesto na kojem boravi, bilo da je to selo, šuma, planina ili dolina, izgledaju ljepše samo zato što je i ona tu.

3. Ne izražava uvijek svoje mišljenje, niti brani svoje gledište. U stvari, čini se kao da ona i ne zastupa bilo kakvo gledište. Otuda je ljudi često smatraju za budalu. Kada se uzbudi, niti se sveti za uvrede i ismijavanje, dok ljudi opet misle da nešto nije u redu sa njom. Ali ona jednostavno ne mari šta oni misle. Izgleda kao da je gluha, ali stvar je u tome da više voli da šuti. Ponaša se kao da je slijepa, ali u stvari vidi sve što se događa. Ljudi je smatraju slabićem, ali je ona zapravo vrlo snažna. Uprkos tome kako izgleda, oštra je poput oštrice brijača.

4. Lice joj uvijek blista i zrači vedrinom, jer nikada ne brine zbog onoga što se dogodilo juče ili što se može dogoditi sutra. Njezino držanje i pokreti su graciozni i pribrani, zato što ima prirodnu svjesnost u odnosu na sve što radi. Glas joj je prijatno čuti, a riječi su joj s mjerom, jasne i direktne. Lijepa je na način koji nema bilo kakve veze sa fizičkim izgledom ili izražavanjem, već po onome što dolazi od unutrašnje dobrote.

5. Možda ima kuću, ali ako ona sutra izgori u požaru, preseliće se negdje drugdje ili tamo se osećati podjednako dobro. U stanju je da svuda bude kao kod kuće. Čak i oni koji pokušavaju da smanje broj stvari koje posjeduju, uvijek izgledaju kao da imaju previše. Koliko god malo da probuđenoj osobi date, čini se kao da ima taman koliko joj treba. Istina je da su i njoj neophodne osnovne stvari kao i svakome drugom, ali se ona na tome i zaustavlja, a to je vrlo malo. Njen život je neprenatrpan i jednostavan, zadovoljna je šta god da ima. Njena prava hrana jeste radost, pravo piće jeste istina, pravi dom svijesnost.

6. Obični ljudi su bučni poput vodopada, dok je probuđeni tih poput dubina okeana. On voli tišinu i govori u pohvalu tišine. To ne znači da on nikada ne otvara usta. S radošću govori samo o cjelovitosti, onima koji su zainteresovani da o njoj slušaju, tako da on nikada ne propovjeda, niti se upušta u ubjeđivanje i rasprave. Takođe, pošto govori samo o onome što zna, sve što kaže ima pečat autentičnosti koju "eksperti" jednostavno ne mogu da dostignu.

7. Um probuđenoga nije pretrpan mislima, niti je neaktivan. Kada mu trebaju misli, on razmišlja, a kada mu ne trebaju, ostavlja ih da se stišaju. Za njega, one su alat, a ne problem. Još uvek ima sjećanja, emocije i ideje, ali njima nije uzdrman. Sve su to za njega tek predstave. Posmatra ih dok nastaju, dok traju i kad nestaju. Um mu je nalik vedrom nebu – oblaci plove preko njega, ali ono samo ostaje prostrano, neokrznuto i nepromjenjeno.

8. Iako je čist u svakom pogledu, probuđeni o sebi ne misli kao boljem, jednakom ili lošijem od bilo koga drugog. Drugi su ono što jesu i nema potreba za njihovo kritikovanje ili upoređivanje. Nije ni za ni protiv bilo koga i bilo čega. On više ne vidi stvari kao dobre i loše, čiste ili nečiste, uspeh ili neuspeh. Razumeo je svijet dvojnosti i otišao iza njega. Otišao je čak iza ideje vječnog toka rađanja i umiranja - samsare i oslobođenja od njega - nirvane. Pošto je izvan svega, on je i oslobođen svega. Nema žudnji, ni strahova, nema koncepata, ni briga.

9. Ne tako davno probuđeni je bio konfuzan i nesretan isto koliko i svako drugi. Pa kako je onda stigao do toga gde je sada? Zaista jednostavno. Prestao je da uzrok svakom od svojih bolova traži izvan sebe i počeo da gleda unutar sebe. Dok je tako posmatrao, uvidio je da sve stvari sa kojima se identifikovao: tijelo, osjećaji, emocije, pojmovi, problemi, ne pripadaju njemu. I zato ih jednostavno otpušta (od sebe). Nezarobljen više nestvarnim, ugledao je stvarno, Nerođeno, Nenastalo, Nesačinjeno, Neuslovljeno. Sada boravi u toj praznoj, neznakovitoj slobodi i srećan je sve vreme. Zbog ovoga je vrlo teško kategorisati probuđeno biće. Drugi pokušavaju da ga smjeste u neku od fioka nazivajući ga svecem, arahatom ili, ponekad, budalom. No, on se osmjehuje na sve ove etikete i sebe označava kao "nikog". Kakvu etiketu staviti na nekog ko je prevazišao sve granice?

10. Zato što je izvršio svoj zadatak i nije mu ostalo bilo šta drugo da uradi, probuđeni najveći dio vremena provodi mirno sjedeći i gledajući svoja posla. Za obične ljude ovakav život probuđenoga se može činiti kao neizdrživa monotonija. "Dajte nam malo uzbuđenja, malo promjene", kažu. Ali ,naravno, kada i dobiju uzbuđenja ili onakve promene kakve ne žele – bolest, neuspjeh, odbacivanje ili smrt – tada očajavaju. To je trenutak kada probuđeni tiho istupa da leči i isceljuje. I pošto ima mnogo vremena, može sebe do kraja da dâ drugima. Do svakoga dopire svojom ljubavlju.

11. Sretan je da tako proživi ostatak svog života, a kada smrt konačno pristigne, prihvata je bez straha i odlazi svojim putem bez trunke žalosti. Šta se sa probuđenim događa posle smrti? Proučavaoci su se o tome raspravljali vijekovima. Ali nije moguće utvrditi kuda je probuđeni otišao, kao što nije moguće pratiti ni trag ptice što leti visoko. U smrti, kao i u životu, utihnuli mudrac ne ostavlja trag.

Obrađeno i preuzeto sa http://uspensky-onotobitrebalidaznamo.blogspot.com

09.03.2013. godine;

                 M E N T A L N I   Z A T V O R I

U dubini čovjekovog bića, odvijaju se mnoge dileme, koje prije ili kasnije obuzmu svakoga, odvodeći ga na stazu životne filozofije, iz koje neizbježno izviru pitanja bez odgovora, koja postaju temelj na koji se nadograđuje naša potreba za vjerovanjem. Ona je obično prožeta našim strahovima, odbacivanjem naše prolaznosti, bijeg od logičkog određenja života kao pojave bez smisla, odbacivanje straha od našeg nestanka koje je izvjesno i  neprihvatanje nepovratnosti trenutka, prije slova t. Čovjek teško da može ostati smiren i staložen sa tim spoznajama, koje unose smutnju u našu razboritost i ostavljaju nas u nelagodi misli. Pri čemu čovjek svoj bijeg od tegobne stvarnosti traži u različitim razmišljanjima i misaonim obrascima na osnovu kojih stvara različite poglede na svijet.

Život tako postaje teška borba za opstanak, život tako postaje igra, u kojoj je cilj uspjeh na društvenoj ljestvici i otklon od drugih koji nisu kao ja, ne misle kao ja, koji nemaju kao ja i slično. A ta igra davanja sebi neke vrijednosti bez pokrića, je zapravo iluzija, koja je obuzela svu misao, htijenje i življenje savremenog čovjeka. Neminovno je da takav mentalni sklop stvara drugu stranu medalje. Pri čemu se kod određenog broja ljudi stvara svijest o  duhovnoj „nadmoći“, tako da sebe proglašavaju prosvjetljenim, svoju vjeru i svoja vjerska ubjeđenja pravovjernim, najčistijim i ultimativno istinitim. Što mnoge odvede na put vjerskog fanatizma i razne sekte, koje su danas postale kuće otuđenih umova, nesvjesnih svoje duhovne bijede. Bijede koja ne izjeda samo njih, već i one oko njih, koji postaju žrtve dogme i terora na njoj zasnovanih činjenica, koje su sve drugo osim činjenica. S druge strane mnogi ljudi pronalaze svoj duhovni mir u nauci i naučnim činjenicama, kao i filozofskim posmatranjima svijeta. Što samo po sebi predstavlja oblik mentalnog ograničavanja svijesti i stvarnosti. Iako niko nema potpunog odgovora na sve ove dileme, u savremenom svijetu, su se zbog toga, javila tri važna misaona sklopa, i to znanstveni, religijski i filozofski misaoni obrazac, na osnovu kojih se kreira pogled na svijet.

Znanstveni je danas stvorio tezu nadmoći nauke nad čovjekom, po kojoj čovjek treba da u doglednoj budućnosti prepusti tehnologiji svaki oblik odlučivanja, teške poslove i naporan rad. A čijom primjenom će se čovjek prema najpozitivnijim predviđanjima, konačno osloboditi i prepustiti svom potpunom oplemenjivanju, posvetiti spoznaji, koja treba da dokući neviđene razmjere ljudske svijesti. Po njoj čovjek je nesposoban da vlada samim sobom, ali kao moderan čovjek je sposoban da stvoriti tehnologiju, koja treba da vlada njime. A koja je bez upliva pristrasnosti i emocija bezgrešna i efikasna. Na nju se oslanja savremena utopija, koja čovjekov tehnološki nivo naziva nesagledivim dometom, s kojim je sazrelo vrijeme za stvaranje tehnotopije. Utopije u kojoj će svi zahvaljujući tehnologiji biti slobodni, sretni, bogati i moći da čine samo ono što zaista žele. A da se pri tome ne pominje stvarni čuvar slobode – „tako da ne štete nikome“. Pri čemu život postaje rajska bajke, koja označava čovjekovo stvarenje raja, bez kog nema slobode. A sloboda će se postići pomoću tehnologije stvaranjem tehnoloških sluga – robota, koji će služiti sve ljude, umjesto dodadašnjeg služenja jednog čovjeka dugom čovjeku. Mada niko nije postavio pitanje jel čovjek uistinu slobodan ako se oslobodi rada.

Nažalost, u savremenom svijetu strogo religijski pogled na svijet i dalje predstavlja važnu kariku u kreiranju svijesti današnjeg čovjeka. Međutim on još uvijek polazi sa potpuno pogrešnih teza, koje se temelje na stalnom nepovjerenju religije prema savremenom svijetu, što se prenosi i na vjernike. U takvim okolnostima, religijski pogled na stvarnost se i dalje  temelji na lažnom mirenju s naučnim pogledom na svijet i stalnom sumnjom da čovjekovim razvojem upravljaju mračne sile. Lažno mirenje s naukom, nastupa samo u trenutcima kada se naučne činjenice mogu povezati sa vjerskom dogmom, uz stalno prešućivanje neodgovarajućih činjenica. S druge strane religija je postala izvor svijesti koja savremeni svijet posmatra kao đavolovo djelo i vrijeme zla. Mudro prešućujući činjenicu da je religija velikim dijelom pokretač sukoba među ljudima, da je zapravo sila koja najčešće remeti mir na Zemlji. Međutim, stalno i iznova religije stvaraju arenu sukoba mišljenja i uvjerenja, do momenta iscrpljivanja supotnih stavova, kada puko vjerovanje proglašava za „nadmoć religijskih istina“. Drugi dominantan religijski pristup danas je traženje prisutnosti mračnih sila u svemu što nas okružuje, uključujući i tehnološki razvoj, uz stalno traženje znakova kraja svijeta i prizivanje kataklizme pročišćenja. Po tom usmjerenju religija je u stalnom i prikrivenom sukobu sa savremenim svijetom, s tendencijom da ga prilagođava sebi. Problem današnje religije je njena nesposobnost da se suoči s gubitkom društvene moći i da prevaziđe posmatranje svog poslanja s pozicija moći. Svaka religija uglavnom je još uvijek fokusirana na pogrešan cilj, koji uključuje širenje religije i uvećanje njene društvene moći. Pri tome je zaboravila na svoje prvobitno poslanje kao što su promocija novih načela i vrijednosti, pokretanje novih kulturnih ideja i civilizacijskih zamaha, kroz miroljubivo djelovanje, stvaranje ozračja mira, sputavanjem čovjekovog ega na razumnu granicu i pružanjem utočišta radi lakšeg prevladavanja životnih teškoća.

Filozofski princip danas je postao treći pogled na svijet. Savremena filozofija objašnjava  da je svijet onakav kakav je jedino moguć i da je prilagođavanje takvom svijetu vrhunska mudrosti. Filozofija svako ljudsko ponašanje smatra njegovim iskonskim porivom, koje potiču različiti unutrašnji i vanjski faktori. Moguće je da u tome ima istine, ali filozofija onda ne daje odgovor na pitanje čovjekovog postojanja. Već naprotiv ona kao vrhunac mudrosti izdiže pomirenje sa svijetom, i onda kada u njemu vladaju nepravda i druge nepoželjne pojave, obično uslovljeni čovjekovim djelovanjem, a ne prirodnim zakonima. Današnja filozofija, je postala umjeće mudrosti prihvatanja svijeta, u cilju dostizanja unutrašnjeg mira, da nas ovakav svijet ne uznemirava. Da pronađemo svoje skrovište, u kome vlada neopisivi mir. Današnji filozofi se ponašaju kao prvobitni Budini učitelji, pa nas uče da ne gledamo vanjski svijet i da ga potpuno zanemarimo onda kada nam se ne sviđa i kada narušava naš mir. Današnja filozofija je ubila njenu suštinu, i ostavila nas da čamimo u svojim zabludama. Pri čemu se rijetko ko poziva na Jungovu izjavu da: „Čovjek ne postaje prosvetljen zamišljajući figure od svjetlosti, već iznoseći tamu na svjetlo svijesti“. Filozofija danas rijetko iznosi tamu na svjetlo svijesti. Ona ignoriše tamu, često je posmatra kroz dualnu matricu i takvo poimanje vezuje za iskonsku čovjekovu prirodu. Koja nas povezuje sa animalnim nagonima čovjeka, koji su pod minimalnim uticajem svijesti zbog kulture samoizolacije i straha. Kao takva filozofija ne daje više odgovor na pitanje šta znači biti čovjek, šta znači čovječnost. Ona pokušava naći odgovor na pitanje šta je to čovjek u savremenom svijetu i kakav je njegov položaj u njemu. Međutim nije u stanju naći odgovor na to, jer ne želi odgovoriti na pitanje šta to život i šta to u konačnici znači biti čovjek.

Predhodna tri misaona sklopa, još se mogu opisati kao ograničavajući obrasci svijesti koji po svojoj suštini predstavljaju tri najznačajnija mentalna zatvora savremenog čovjeka. Iako je čovjeku teoretski i simbolično ostavljena određena sloboda da bira, koje će vrijednosti i svjetonazor prihvatiti, svijest o njoj u savremenom svijetu je skoro pa išćezla. Jer kada se dobro promisli, čovjek se po tom pitanju ne pita gotovo ništa, jer mu okolina oblikuje svijest i ponašanje, tako da nam porodica nameće okvire tradicije, društvo borbu za društveni položaj, škola okvir „službeni pogled na svijet“ itd.. Što za posljedicu ima to da veliki broj ljudi nije ni svjestan da se nalazi u vlastitom mentalnom zatvoru. Što se postiglo i još uvjek se postiže ograničavanjem čovjekove svijesti na misaono djelovanje, primjenom različitih podražaja. Tako da je naša svijest zagušena bukom, koju stvara stalno razmišljanje o nama i našoj stvarnosti. Jer sve što smo u stanju da opazimo, svjesno i nesvjesno pokreće misaono djelovanje. A mnoštvo misli ograničava našu svijest. Skeptici će na ovu konstataciju postaviti  jednostavno pitanje: A ako većina ljudi na taj način doživljava život, zašto ne bismo vjerovali da je to istina?  I to pitanje je na mjestu, zašto ne bismo prihvatili da je pomenuti doživljaj stvarnosti istina. Što i jeste logički zaključak.

 Međutim u našoj materijalnoj stvarnosti tokom vremena su se pojavili ljudi, koji su otkrili da zapravo svako od nas na osnovu utisaka sukreira vlastitu stvarnost. I otkrili su nam put koji nas vodi do čiste svijesti. Što znači kada nestane ograničena svijest i mnoštvo misli, sama po sebi se oslobodi čista svijest, koja je jedina i neograničena.  Što zapravo predstavlja naše buđenje iz krute stvarnosti. A takvo buđenje nije tek nešto što činimo za sebe, za vlastitu dobrobit ili zadovoljenje, već ono mijenja naše odnose, te utječe na društvo kao cjelinu, pa čak i na svijet kao cjelinu.

Nakon što se kroz pomenuti način riješimo ograničenja, možemo se osloboditi mentalnog zatvora odbacujući suvišne misli, informacije i stavove koji su nam drugi usadili. I ne samo to, buđenjem moramo povratiti izgubljeno samopoštovanje, optimizam, unutarnji mir, osjećaj sreće i zadovoljstva. Čime nam postaje očito, ovisno o situaciji, da smo bespotrebno, burno i nesvrsishodno reagirali na sitnice,  na nametnute misaone obrasce i različite vanjske i unutrašnje podražaje. Tako ne samo da oslobađamo svoju svijest, već i oslobađamo svoje mentalne potencijale. Što nam omogućava da vidimo ovaj svijet sa svim njegovim osobinama, da vidimo da je i pored svih mana, život lijep, da je svijet lijep i da mnogo toga zavisi od nas samih i našeg stanja svijesti.

31.12.2012. godine;

            S T V A R N O S T    S A NJ A NJ A

 Mnoge stvari je savremeni čovjek današnjice zaboravio, a među njima je i stvarnost sanjanja. Taj dio drevnog, djelom i šaminističkog razumjevanja stvarnosti, zamjenili smo ideologijama zaleđene stvarnosti politikom, religijom i materijalističkom životnom filozofijom.

  Današnji čovjek razmišlja o snovima kao o nečemu nevažnom, što povremeno probudi njegovu maštu. O dubljem značenju snova i njihovoj ulozi u našem životu se i ne razmišlja. Kao što i ne razmišljaju ni naučnici, koji su po pitanju snova fokusirani na uski dio moždanih aktivnosti tokom spavanja. S druge strane antropolozi govore o značaju snova u prvobitnim plemenskim zajednicama, kao neizostavnom dijelu njihove svakodnevne duhovnosti. Duhovnosti koju mnogi doživljavaju primitivnim praznovjerjem, koju ne treba shvatati za ozbiljno. Dok se iz drugog ugla, razumjevanje stvarnosti sanjanja smatra mističnim i zauvjek izgubljenim dijelom drevne šamanističke kulture. Činjenica je da su drevne civilizacije, od istoka do zapada kroz svoje snove tražili odgovore na pitanja koja su ih mučila. Neke od njih su izgradili cijelu duhovnost baziranu na sanjanju i idejama preuzetim iz snova. I danas je sanjanje neizostavni dio duhovnosti nekih afričkih plemena, sibirskih šamana, američkih starosjedilaca, Aboridžina te izolovanih plemena Malajskog arhipelaga i Papua Nove Gvineje.

Za narode koji još uvjek primjenjuju „znanje o snovima“, san nije tek puka vizija koja nastaje tokom spavanja. San je mnogo više, san je prisutan uvjek i zapravo označava stvarnost duhovnog sanjanja. Što je posve drugačiji način doživljaja stvarnosti, koji jedva da možemo i zamisliti. Približan opis doživljaja stvarnosti sanjanja, jeste duboko doživljavanje stvarnosti, koje obuhvata istvremeno opažanje fizičke i duhovne stvarnosti koja je poput sna. Put u razumjevanje stvarnosti duhovnog sanjanja, započinjem sa dva naizgled nepovezana tumačenja stvarnosti duhovnog sanjanja. Dobu sna i sanjanju o kom govore Aboridžini, kao i o Začaranom snu koji je dio nasljeđa Maja i njihovih potomaka. Ova dva naizgled nepovezana civilizacijska kruga, imaju slično tumačenje različitih aspekata stvarnosti, koju doživljavaju kao san i sanjanje. Prvi aspekt o kom govore Aboridžini odnosi se na puno poimanje stvarnosti od njenog samog početka do sadašnjeg trenutka, kroz san i sanjanje. I drugi aspekat o kom govore Maye i njihovi potomci, a odnosi se na poimanje stvarnosti razvoja civlilizacije kao začaranog sna, koji nas je odvojio od stvarnosti duhovnog sanjanja.

Za Aboridžine sve počinje od VREMENA ili DOBA SNA. Doba sna označava početak stvaranja svijeta i života na Zemlji. Prije početka stvaranja postojala je samo tama, koja se prostirala cijelom zemljom, koja je bila ravna ploča. Izvan tame, unutar zemlje spavala su stvaralačka bića, koja su duhovni preci postojanja. Kada su se stvaralačka bića probila koru zemlje, oslobođeno je svijetlo i stvaralačka bića su započela Doba sna. Putujući ogoljenom zemljom, stvaralačka bića – preci, započeli su stvaranje kroz plesove, igre, borbe, lov i molitve. Tako su stvorili prirodne elemente zemlju, zrak i vodu, nakon njih nebeska tijela, te oblikovali krajolik stvorivši planine, brda, brežuljke, pustinje, doline, rijeke, vodopade i naposljetku život, stvorivši čovjeka i sve biljke, životinje, ptice i ribe. Nakon čega su se stvaralačka bića umorna od stvaranja, povukla u zemlju, uronivši u san. Stvaralačka bića su odgovorna za sve što postoji, uključujući zakone, običaje i jezike, koji se do dana danas nisu promjenili. U Dobu sna stvoreni su svi obrasci života ljudi. To je složena mreža znanja, vjere i prakse koji proizlaze iz priča o stvaranju. Ona prožima sve i ukazuje na sve duhovne i fizičke aspekte života. Aboridžini vjeruju da svaki čovjek vječno postoji od Doba sna.

 Aboridžini ukazuju da prije i nakon života sve postoji u stanju sna i da su prije nastanaka u fizičkom svijetu, biljke, životinje i ljudi bili „duše“ u stanju sna, od kojih su postale prvo biljke i životinje, a zatim i čovjek. Oni zajedno čine isprepletenu mrežu koja se brine o prirodi i zemlji u koju su postanakom došli. Tako se prije postojanja svaki čovjek nalazi u stanju sna, kao dijete duh, koje u život dolazi rađanjem od majke. Dijete - duh se opredjeljuje gdje će se roditi i prelazi u fetus u petom mjesecu trudnoće, odabirući mjesto rođenja, kako bi se brinuo o zemlji gdje rođen i  naučio priče i pjesme koje čine to mjesto. Kada majka osjeti prvi pomak u maternici, to je znak spuštanja duha djeteta na zemlju na kojoj majka živi.

Stvaralacki period DOBA SNOVA govori i o vremenu, u kom je prošlost uvjek prisutna u sadašnjosti, kao i sadašnjost u prošlosti, ali i u budućnosti. One sto je izumrlo i nestalo u stvari nije nestalo, tu je negdje i opet ce se pojaviti. Za Aboridžine cijeli je univerzum isprepletan životom, a sve što postoji u duhovnom i fizičkom postojanju, je zapravo SANJANJE. Sanjanje je proces koji traje i koji se obnavlja, započet u DOBA SNA. Riječ je o stanju polusna i dubokog sna unutar postojanja. A da bi razumjeli postojanje svakodnevno moramo da uplovimo u stanje sna, jer kroz san u sadašnjost nam dolaze poruke davnih predaka – stvaralačkih bića, prenoseći znanje iz davnine. Time Aboriđani svakodnevno doživljavaju stvarnost duhovnog sanjanja, povezujući se kako sa fizičkim, tako i sa duhovnim poljem postojanja. Sanjenje je potpuno ispunjeno kada ljudi žive u skladu sa znanjem iz Doba sna i kada prenose nauk života pjevajući pjesme, plešući plesove, pričajući priče i slikajući vizije iz snova. U stanju sanjanja otkrivena su i sveta mjesta tzv. „songlines“ ili linije pjesama, kojima su se kretala stvaralačka bića u Dobu sna, na kojima se izvode pjesme i plesovi, u znak sjećanja na stvaranje.

S druge strane je „ZAČARANI SAN“ koji označava protok vremena, od početka naše civilizacije do njenog vrhunca. Započeo je dolaskom kosmičkih Maya na Zemlju jedinstvenih poznavalaca kosmičkih ciklusa, s ciljem da planetu Zemlju usklade s kosmičkim ciklusom Sunca i središta galaksije - Hunab Ku-a, da bi se obezbjedio kosmički protok energije između Zemlje i Sunca i preko Sunca, Zemlje sa središtem galaksije. Kosmičke Maye su nas podsjetile, da smo kosmička bića i da se možemo vratiti našoj istinskoj prirodi samo ako se uskladimo s kosmičkim ciklusima i odbacimo sva ograničenja u istovremenom prepoznavanju duhovne i materijalne stvarnosti. Kako bi to postigli, kosmičke Maye su čovjeku predale znanje, sa kojim je čovječanstvo pokrenulo „točak kosmičkog ritma“ na Zemlji i uskladilo svoje vrijeme s kosmičkim ciklusima. Čime je završena misija kosmičkih Maya, koje su napustile Zemlju. Iza kosmičkih Maya ostali su šamani da održe pokrenuti tok kosmičkog ritma na Zemlji, do postizanja pune kosmičke ravnoteže na Zemlji. Sa kosmičkim znanjem, šamani su stvorili sveta mjesta, u koja su pohranili kosmičko znanje i učinili ih hramovima kosmičkog ritma i izvorištem znanja. Uronjeni u tokove kosmičkog ritma, šamani su se zapleli u mreži duhovnih tajni i od ljudi su se odvojili. Iz tog odvanjanja su izronili magovi „Xibalaba“ i čovječanstvo uveli u začarani san. Preušeni u starješine sa crnim i crvenim haljama, magovi Xibalba su počeli sa stvaranjem gradova i obrednih hramova, posvećenih lažnim bogovima, koji su čovjeku ostavili „zavjet“ strahopoštovanja, vjerovanja i obrednih pravila. Pravila koja su trebala uređenje vremena, stvaranjem jednosmjernog i pravolinijskog kalendara, koji nas je podredio neprirodnom određenju vremena. Time je čovječanstvo palo u tamu zaborava i neznanja, izgubljeno u teškoćama življenja unutar začaranog sna i izvan kosmičkog ritma. Sam naziv „Začarani san“ je kritika stanja čovjekove nesvjesnosti i življenja u lažnoj stvarnosti nepravilnog poimanja vremena, koje trenutno vlada civilizacijom na Zemlji. Začarni san je prije svega pogrešan zakon vremena, kojim je čovječanstvo uronjeno u pogrešno određenje vremena, što je uzrok života u neskladu s prirodom i njezinim ciklusima. Naposljetku začarani san, označava zastor ispred naših očiju, zastor koji nam daje pogrešan doživljaj stvarnosti. U kojoj ne vidimo stvarnost sanjanja, već vidimo stvarnost začaranog sna, koji je lažna utvara vjekova. Koji završava u ovom trenutku vremena, zatvaranjem kruga začarnog sna, povratkom Zemlje u sklad sa kosmičkim ritmom. Čime ponovo uplovljavamo u doba stvarnosti koji trenutno doživljavaju samo rijetka plemena i šamani, koji su se oduprijeli magovima Xibalaba i zaštitili tok kosmičkog ritma na Zemlji od začaranog sna i uništenja. Stvarnosti duhovnog sanjanja, koja otkriva živu  stvarnosti isprepletenu zajedničkim djelovanjem duhovnih i fizičkih sila.

I kod drugih starosjedilačkih američkih naroda prisutno je tumačenje stvarnosti kroz san. Samo što se ona posmatra kroz „vizije“, koje nastaju u snu, a koje su pretača i početak stvarnosti na javi. Vizije tipične za američke starosjedioce posmatraju se stoga kao izvor znanja. Uz njihovu pomoć sanjač može pristupiti stvarnosti prije njenog ostvarenja, ali se može vratiti i u vrijeme stvaranja, gdje mu se otkriva porijeklo svih stvari. Što je vrlo slično tumačenju kod Aboriđana.

 S druge strane svijeta u Africi, kod nekih plemena stvarnost se posmatra kao sanjanje. Prema njihovom razumjevanju, stvarnost se sastoji  od malog i velikog sna. Mali san započinje sanjanjem, a nastavlja se kao veliki san nakon buđenja. Prema tome buđenje samo predstavlja nastavak sanjanja, odnosno stvarnosti  u novim okolnosima. Iz toga proizilazi razumjevanje snova kao mjesta gdje je sve začeto i gdje se sve stvara, i da su snovi učitelji stvarnosti, koja je san. Kod plemena Malajskog arhipelaga, otkriven je cijeli skup znanja o snovima i sanjanju. Znanja koja su na tragu doživljavanja stvarnosti, kao stvarnosti sanjanja. Prema shvatanjima malajskih plemena postoje dva oblika sanjanja, samostalno i grupno sanjanje. Samostalno sanjanje je sanjanje u kom čovjek ima moć da vidi stanje svog duha tokom spavanja. Dok je grupno sanjanje, sanjanje u kom učestvuju svi zajedno, poslije buđenja. Grupno sanjanje otkriva istinu ljudima, da je sve što psotoji svemir snova i da je cijeli svemir satkan od snova. I prema tome da je sve što postoji samo san.

Iz svega izloženog može se reči da je stvarnost sanjanja, prvobitni doživljaj stvarnosti čovjeka, pa i čovječanstva u cjelini. Iz tog razloga ovdje su navedena tumačenja iz prvenstveno prvobitnih i šamanskih kultura pojedinih dijelova svijeta. A koje su najbliže drevnom razumjevanju svijeta, kao stvarnosti sanjanja. Suština ovog razumjevanja se zaboravlja, pogotovo u savremenom civilizacijskom razumjevanju. Dok je u Aziji, u određenom obliku postala sastavnim djelom filozofije i vjera, prvenstveno hinduizma i budizma. Sve u svemu valja promisliti o ovom aspektu pogleda na svijet, s obzirom i na slična modernistička shvatanja o svijetu kao holografskom matriksu.

22.07.2012. godine;

  N A  P R A G U  D U H O V N E   P R O M J E N E

Konačno je nastupila 2012. godina, godina koja izaziva pomješana osjećanja, godina koja nagovještava preokrete, koja nas dovodi na prag duhovne promjene. Sada je vrijeme da se sjedini sve dobro na Zemlji, da se usklade sve dobre misli i pozitivne vibracije. Vrijeme je da na Zemlji dođe do harmonije, mira i istine, da započne izlječenje naše planete.

Ulazak u 2012. godinu prate neuobičajena planetarna kretanja Jupitera i Venere. Jupitera koji je nosilac energije „Velike sreće“ i Venere koja je nosilac energije „Male sreće“, prema astrološkim tumačenjima. Ova simbolična interakcija sretnih planeta nagovještava godinu mira, sreće, napretka, rasta, uspjeha, optimizma, blagostanja i svakog dobra.

Posebnu pažnju izaziva i pogled na 2012. godinu iz perspektive kalendara Maya. Prema kom je 2012. godina, godina promjene, godina koja označava početak pada svih zastora. Zastora koji nas drže u duhovnom ropstvu. Mada, promjene koje nas očekuju u 2012. godini, uglavnom zavise od stanja našeg duha, srca i uma. One će biti odraz naših misaonih stremljenja, sa kojima se moramo suočiti i ovladati sa moći koju nose. 2012. godina označava jedan rasplet u promjeni dosadašnjih odnosa na Zemlji i u svijesti čovjeka. Upravo ulazimo u period kada do izražaja dolazi viša svijest, koja predstavlja duhovnu završnicu borbe između dobra i zla, borbu između stvaralačkih i rušilačkih sila.

Početkom 2012. Godine, prema kineskom kalendaru, također nastupa prijelomna godina, godina Vodenog Zmaja. Po kineskom kalendaru godina Zmaja se opisuje kao godina promjene, transformacije moći, napretka, pravde, snage i bogatstva. Nadolazeća godina Vodenog Zmaja nagovještava uspjeh, ulazak u nove faze život, sa kojima su važne životne lekcije naučene, bitke dobivene, a mudrost ujedinjena. Na nivou kolektivne svijesti, godina Vodenog Zmaja se ispoljava kroz stvaranje novih vrijednosti i rušenje starih, te prevladavanje duhovne svijesti i prirodnog poretka u svim sferama.

Prema metafizičkim shvatanjima sadašnjeg trenutka, ulazimo u period ovladavanja svojom stvarnošću, period suočavanja sa moćima koje leže u nama. Moći koju nose naše misli, koje su instrument ostvarenja duše. 2012. godina prema tome označava početak novog skoka u sveukupnoj evoluciji čovječanstva, koji je najizraženiji na duhovnom nivou. Stoga se nalazimo na pragu duhovne evolucije, koja stvara jednu drugačiju stvarnost. Stvarnost novog vala promjena, potaknutog iz samog kosmosa. A stvarnost novog vala svjedoči otkrivanju mnogih tajni i njihovom raskidanju, te raskrinkavanju tajnih veza, onih sila koje su vladale do sada i za koje nismo znali kako stiću moć vladavine. Već sada je jasno, da svjetlo dolazi i da ga je sve više, tako da više nije potreban dodatni napor da bi se pronašlo. Najveći dio kosmičkih ritmova ukazuje upravo na to, veliki dio njih su pozitivni, te ne zahtjevaju bolne preobrazbe i pročišćenja.

Nema više spavanja, na početku propasti starog stanja. Stanja koje ne poštuje život, ne poštuje čovjeka, ne poštuje prirodu i stvara neravnotežu. Stanja uzrokovanog goropadnim egoizmom malog dijela ljudi, koji su umislili da su vladari svijeta. To staro znanje, to bolesno stanje od početka naše civilizacije do dana današnjeg, jednostavno mora da prestane. Zasljepljeni snagom materijalne moći, koju crpe iz svog bogastva, stečenog otimanjem i pohlepnim djelovanje, ne žele da vide svoj kraj. Svijet korača prema vrhuncu materijalnog razvoja, s čijim krajem se budi nova duhovna promjena. Promjena koja je upisana i utkana u metafizičku kartu čovječanstva i čovjeka. Koja je potaknuta kosmičkim strujanjima. Na njenom smo samom početku, početku koji se doživljava kao kraj. No on nije kraj, već je zapravo poziv na promjenu, poziv na pustolovinu sopstvene i unutrašnje promjene. Svjesni smo poremećaja u objektivnoj stvarnosti, poremećaja koji stvaraju neizvjesnost i strah od budućnosti, iz čega proizilaze emocije koje nas blokiraju. Naučeni da reagujemo na njih, načinili smo odmak od sebe i zaboravili svoju moć. Ali tome dolazi kraj i u ovom trenutku otkriva se jasna vizija promjena. Vizija da promjena svijeta leži u nama, da moć promjene leži u svakom od nas. Moramo otvoriti svoj um i duh, i uvidjeti veličanstvenost sadašnjeg trenutka, trenutka kada postajemo sukreatori vlaste stvarnosti. Jer vanjski svijet  je ogledalo našeg unutrašnjeg svijeta, koji je naša svijest. Stoga se nalazimo pred otkrivanjem istine o sebi i svojoj svijesti, o njenoj snazi i moći koju nosi. Pred otkričem znanja o svijesti, nalazimo se na pragu duhovne promjene. Zato progrlimo sebe i svoju svijest i učinimo dobro za sebe, za druge i cijeli planet. Svijet se brzo mijenja i mnogi žele tu promjenu usmjeriti prema haosu. Ono što je sada neophodno, je da svojom sviješću odredimo smijer kretanja promjena. Da izgradimo promjene, kakve želimo da vidimo.

Stoga će i na individualnom nivou za mnoge započeti velike promjene. Jer ništa više nije, kao što je bilo prije, a i raskidanja s prošlošću su neminovna. Svako, konačno mora da postigne ravnotežu duha, da potakne cjelovito iscjeljenje. Između svih ovih procesa, počinju se događati različita čuda, koja jačaju svakog od nas i guraju nas naprijed.  I zaista trebamo njegovati povjerenje u ovaj proces, proces ubrazavanja životne struje i svakodnevnog obnavljanje naše životne matrice. Svi mi smo apsolutno dragocjeni i neprocjenjljivi. Svi smo multidimenzionalna bića koja imaju različite aspekte, koje trebamo potpuno sagledati, te uvidjeti ko i šta zaista jesmo. Svi zajedno imamo multidimenzionalni identitet, koji nas vodi ka pozitivnom i duhovnom dobu, ka evoluciji ljudske vrste kroz duhovno unapređenje. Najveći dar stvoritelja je slobodna volja, data svakome od nas, kako bismo mogli odlučiti kako ćemo se usmjeravati kroz vlastitu evoluciju. Naš um je um Univerzuma i jedini način da do njega dođemo je u sadašnjosti. Nikada neće biti u budućnosti. A negativna iskustva će nam se ponavljati tako dugo dok god nam ne budu korisna. Korisno znači da ona stvaraju emocionalnu reakciju. I ako naučimo ovu životnu igru, sva iskustva će se kretati kroz nas bez da u nama zaglave. Ako otpustimo, oprostimo i prihvatimo sva ta iskustva, prestati ćemo se ponavljati, jer od njih više neće biti koristi. Ono na čemu držimo fokus u svom životu, određuje kako će izgledati naša stvarnost. Svi na ovoj pozornici su živi dokaz činjenici da možemo ostvariti potpuno drugi život.

 Stoga sada u ovom trenutku trebamo biti svijesni, da postoji doza svjetlosti oko nas i da je sve što trebamo učiniti, jeste privući svijetlost kako bismo osjetili uzvišenost ovog trenutka. Svi smo izazvani i ako možemo proći kroz ove izazove sa pozitivnim stavom i fokusom onda možemo ostvariti potencijal da dosegnemo multidimenzionalnu evoluciju svoga bića. Na pragu duhovne promjene, razotkriva se poruka da svako od nas mora da bude zvijezda promjene. Da svako od nas treba da poput zvijezde, u svim smjerovima odašilje misli promjene i pozitivne vibracije koje nadahnjuju svijet. Sada je po prvi put od početka mjerenja vremena, vrijeme da pruzmemo odgovornost na sebe i da svjesni svojih potencijala promjenimo svijet. Ništa nećemo postići čekajući „Spasitelja“ ili nekog drugog da stvori promjenu za nas. Shvatimo da je moć promjene u nama. Da bi smo pokrenuli promjene moramo od sebe otpustiti naslijeđe prošlosti, koje nas sputava. Također ne smijemo nepromišljeno u svemu tome reagovati. Niti dozvoliti da naše iskrene misli budu zloupotrebljene. A mogu biti, ako ne budemo oprezni i ako svoje misli isključivo usmjerimo izvan sebe prema vanjskim idealima. Stoga moramo imati na umu da sve polazi od nas samih, nas pojedinaca, jer mjenjajući sebe, mjenjamo svijet. Sada je vrijeme da se sjedini sve dobro na Zemlji, da se usklade sve dobre misli i pozitivne vibracije. Vrijeme je da na Zemlji dođe do harmonije, mira i istine, da započne izlječenje naše planete. Sva pozitivna strujanja su se sada preklopila i sve pozitivne energije su se ujedinile u ovom trenutku vremena. Jasno je da slijede promjene,a od nas zavisi da li ćemo u njim učestvovati ili ne.

15.01.2012. godine;

             P R I R O D A   S T V A R N O S T I

 Kao što list ima lice i naličje, tako i naša stvarnost ima svoje lice i naličje. Kako je lice naše stvarnosti, kruta fizička stvarnost, naličje te stvarnosti je suptilna energetska ili duhovna stvarnost. Ona krije tajne i informacije o temeljnim osnovama i postavkama, nama vidljivog svijeta.

 Stvarnost je sama po sebi velika tajna, obavijena nekim nevidljivim omotačem, koji je čini prividom, čija je temeljna osobina mističnost. Ko prozre ovu mističnost, počinje otkrivati prirodu stvarnosti i svjesno živjeti u skladu s zakonima stvarnosti. U tom pogledu, važno je razumjevanje onog što zovemo privid stvarnosti, kao i upoznavanje s mistikom koju donosi svjesno sjedinjenje sa stvarnošću.

Stvarnost jeste privid, koji prepoznaju i otkrivaju naša čula, koja djeluju u okviru uma. Stoga je precepcija stvarnosti ograničena umnim predstavama stvarnosti. Um je poput svojevrsnog „filtera stvarnosti“, koji osigurava opažanje stvarnost unutar umom ograničenog područja. Ovladavanje umom, je ovladavanje „filterom stvarnosti“, te i ne čudi što svaki čovjek prolazi sličan životni program od rođenja do smrti. Upravo taj program, je glavna prepreka ostvarenju čovjekove slobode. To gledajući sa duhovne strane, objašnjava zašto se većina duhovnih tehnika, prije svega meditacija, upravo zasniva na umirenju uma. Um se u tom pogledu smatra glavnom čovjekovom smetnjom na putu ka istinskom razumjevanju svijeta, pa i sebe samoga. Misao kao pokretačka strana uma, je oruđe naše stvarnosti. Zapravo sa ovim se razjašnjava duhovno znanje, koje govori da je naša stvarnost ogledalo naših misli, odnosno rezultat djelovanja našeg uma. Svaka misao je putokaz, koji nas usmjerava ka određenoj stvarnosti. Dakle, ova tajna stvarnosti, u potpunosti otkriva da je stvarnost privid, koja je rezultat interakcije našeg uma, umnih predstava (misli) i čulnih podražaja. Razumjevanje ovog jednostavnog znanja o stvarnosti, ima vrlo praktičan značaj i korisnu ulogu u životu. Ono nam pomaže da shvatimo da naš život uveliko ovisi od naših misli, težnji i želja.

Međutim to nije sve, jer stvarnost, iako je kod današnjeg čovjeka ograničena umnim predstavama tj. predrasudama i stalnim mentalnim zagađenjima, ima daleko šire aspekte. Kada se prevlada percepcija stvarnosti u okviru granica uma, naša stvarnost se mijenja usljed širenja naše percepcije. Tek tada su smo u stanju uvidjeti privid stvarnosti koji proizilaze iz uma i uvidjeti misli koje su do tada uglavnom oblikovale naš život. Samim time možemo započeti unutrašnje čišćenje, odbacujući iluzorne predstave koje su se kroz odgoj, iskustva i sam život nataložile u našem umu. Što je širenje percepcije veće, to je i veće umno čišćenje, koje nas ponekad može pokolebati. Međutim tu ne treba stati, jer je stvarnost beskrajna i neograničena, i što više pokušavamo pomjeriti granice naše percepcije, pomjeramo i granice naše stvarnosti.

Pomjerajući polje percepcije prema sebi, prema svom unutrašnjem biću, otkrivamo jednu snažnu unutrašnju stvarnost. Ona nam otkriva ko smo i šta jesmo, jedna svijest koja proživljava iskustvo materijalnog života. Težeći dubljem poznavanju stvarnosti, neminovno dolazimo do novog pogleda na stvarnost, koji proizilazi iz naše svijesti. Kada stvarnost počnemo posmatrati iz dubine svoje svijesti, pred nama se otkriva sva mističnost stvarnosti. Ona nam otkriva sveprisutnu svjesnost koja oblikuje stvarnost na njenom najnižem nivou. Mističnost stvarnosti se može uočiti svuda oko nas, ali najbolje se uočava na tihim i netaknutim mjestima prirode. Tu se otkriva veličanstven pogled na svaki djelić stvarnosti i postiže potpuna duhovna tišina. Postignuta duhovna tišina biva prožeta zvukovima, mirisima i kretanjima nastalim u procesima ostvarenja sveprožimajuće svjesnosti, odnosno Božanske svijesti. U toj mističnost otkriva se suptilna stvaralačka energija iz koje izvire i proizilazi sve. Stanje istraživanja mističnosti stvarnosti, uvodi nas u prostranstvo praznine, koja je građena od suptilne energije. Iz te praznine, započinje svako kretanje, svako postojanje iz kog crpimo savršenu mudrost, koja nas upućuje na njen savršen Izvor.

Svi ovi načini potpunijeg razumjevanja stvarnosti vode nas prema razotkrivanju duhovne stvarnosti. Duhovna stvarnost je vječna paradigma postojanja, na kojoj sve počiva. Širenjem polja opažanja stvarnosti, uviđamo svu njenu složenost i isprepletenost kojom obavija naše biće. Zato svako razumjevanje stvarnosti treba da potekne iz naše svijesti, iz dubine našeg bića, naše duše. Stvarnost svakog čovjeka rezultat je interakcije uma, umnih predstava (misli) i čulnih podražaja. Spoznaja ovog znanja daje nam snagu kojom možemo snažno utjecati na našu stvarnost, pa time i na naš život. Uloga uma, misli i čula u kreiranju stvarnosti, zapravo pokazuje da je stvarnost privid, i to jedno veliko polje privida u kom mi možemo izabrati ono što želimo. Zapitati će se mnogi, ako je stvarnost zapravo takva, šta je cilj života i čemu služi. Jednostavan je odgovor na to pitanje, stvarnost je zapravo škola naše duše. U toj školi mi treba da naučimo koristiti svoju volju u cilju razvoja spostvenog duhovnog bića. Ono što je važno da naučimo u tom pogledu, jeste da nisu važne stvari koje su izvan nas, već je važno ono kako ih doživljavamo. Opažanje stvarnosti lična je magija i umjetnost svake osobe,  i toliko je očaravajuća da mi zaboravljamo da nismo robovi stvarnosti, već njeni sukreatori.

Bez osječaja za doživljavanje stvarnosti, za nas ne bi postojalo ništa, ni svjetlost, ni zvuk, ni dodir, ni miris, ni okus, osim ispraznog doživljaja stvarnosti. Sve to zavisi od stanja našeg duha, od našeg uma, misli i čula. Čula su snažno povezana sa mislima i čulno opažanje je snažno povezano sa mislima i zavisi od naših misli.

Soga, posebno ne trebam napominjati, da se cijeli život suočavamo sa pokušajima da se naša stvarnost, preusmjeri za ciljeve drugih. Najbolji način za to je fiksacija našeg uma. Naime, od rođenja u naš um se umeću raznorazni obrasci koji  koji osiguravaju opstanak fikcije društvenih normi, koje su po svojoj prirodi eksploatatorske. Ne treba nas ni čuditi, ovolika količina napadnog mentalnog smeća, koje se nalazi oko nas. Zato mi moramo primjeniti navedeno znanje o stvarnosti i time postepeno proširiti sopstveno polje percepcije. Sa širenjem polja percepcije, mi obogaćujemo našu stvarnost i naš život. Vidimo je onakvom kakva jeste, što nam otkriva put ka mistici. Mistično posmatranje stvarnosti, nam otkriva njene tajne i osobađa naše duhovne potencijale. Sa oslobođenim duhovnim potencijalima, mi postajemo slobodne i samosvjesne osobe. A o tome drugom prilikom...

22.05.2011. godine;

 E L E M E N T I   D U H O V N E   P R O M J E N E 

 U trenucima aktivnog promišljanja o procesu duhovnog buđenja savremenog čovjeka i putevima koji govore o istom, sazrjelo je vrijeme da iskažem nezavisno mišljenje po tom pitanju. Nije se lako oteti dojmu kako ovaj značajno potreseni svijet, postaje neprepoznatljivo mjesto za život. Međutim, postavlja se pitanje da li je svijet baš takav i zašto se kroz duhovno usmjereno djelovanje promiče navedeno poimanje svijeta. Pitanja čovjekove slobode, duhovnog buđenja i pravilnog razumjevanja stvarnosti važna su na duhovnom putu. Međutim odgovori na ta pitanja često su usmjereni u pogrešnom pravcu, pravcu razotkrivanja zavjere na kojoj počiva svijet. I takva poimanja se podvode kao duhovnost, te se postavlja pitanje, kakva je to duhovnost koja se bavi zavjerama?

Odgovor je kratak nezrela duhovnost. Možda ćete se zapitati, da li je postavljeno pitanje naivno, da li je neka viša filozofija ili odsustvo duhovnog znanja. Potpuno svjestan došao sam do postavljenog pitanja i odgovora, koji me potakao na promišljanje. Kroz vlastiti duhovni razvoj, prošao sam brojne faze, a jedna od njih je i bila pregled značajne literature koja prati alternativne poglede na svijet i duhovnost. Kad kažem alternativno, mislim na predavanja, literaturu, web stranice, klipove i emisije koje su posvećene duhovnosti, duhovnom buđenju, ezoteriji, okultizmu, metafizici, zavjerama te manipulacijama ljudima. Ta faza je bila presudna i dovela je do značajnog širenja pogleda na svijet i upoznavanja sa različitim  informacijama. Međutim vrlo brzo sam došao sam u fazu preispitivanja, koja je iznjedrila samostalni pristup prema dostupnim informacijama. Vizija svijeta kao čovjekovog duhovnog zatvora, kojim upravljaju i koji kontrolišu zavjere i zavjerenici protiv čovjeka, ne nudi nikakvo oslobađajuće iskustvo. Ono kao takvo izaziva sumnju  i postavlje se pitanje kome to treba, i zašto se čovjekovo duhovno buđenje posmatra nesavršenim i nepotpunim bez uvida u zavjere sa pridodatim manipulacijama. Protiv takvog razmišljanja vladajuća svjetska elita nema ništa protiv, jer joj daje atribute „neograničene moći“, a usput opterečuje duhovno sazrijavanje. Naravno ne treba biti naivan  i misliti da ne postoji svjetska vladajuća elita , ali misliti da je ona svemoguća i da potpuno sve kontroliše itekako je naivno.

Spuštajući se na metafizički nivo, jasno se uočava da navedena promišljanja idu samo u korist vladajućoj eliti. Pošto je korijen svakog djelovanja misao i kako sve započinje s mišlju, ispoljavajući misli o svemoćnoj svjetskoj eliti mi je zapravo hranimo i takvom je činimo. Bez obzira što mislimo da čitamo knjigu ili se upoznavamo sa novim informacijama, mi zapravo oblikujemo svoje misli i trošimo svoju energiju  u cilju ostvarenja misli koje iščitavamo (dekodiramo). Da li se iko zapitao  kako se osjeća i kakve emocije ispoljava prilikom upoznavanja sa navodnim zavjerama i manipulacijama ljudima. Kod velikog broja ljudi one izazivaju frustriranost, osjećaj nemoći, bespomoćnosti, čak osjećanja straha i bijesa, te je dovoljno par ovih riječi da vidimo o kakvom je mentalnom smeću riječ. Ukoliko se potpuno posvetimo razumjevanju zavjera i manipulacija uistinu postajemo prave energetske baterije, koje potpomažu ostvarenje takvih misli. Iako smo na prvi pogled protiv takvog svijeta, mi zapravo svojom mentalnom energijom hranimo isti. Kako energija prelazi samo iz jednog oblika u drugi, postaje jasno da svoju energiju nesvrsishodno koristimo i usmjeravamo u pogrešnom pravcu. Umjesto da trošimo energiju na vlastiti duhovni razvoj, takvim ponašanjem mi je rasipamo ili koristimo protiv sebe.

 Dovoljno je usmjeriti jedan pogled prema sebi i da vidimo gdje je stvarno mjesto našeg duhovnog djelovanja. Nesporno je da je haos i rasulo svuda oko nas, ali to nas ne smije spriječiti da počnemo sa duhovnim pospremanjem sebe. Davno je rečeno, ko želi promjeniti svijet, treba početi od sebe. U potpunom rasulu treba vidjeti tačku reda, vidjeti je u nama, koja iako je na prvi pogled mala, rasulo zaustavlja. Od te tačke reda treba krenuti i duhovno se pokrenuti, ona treba da bude naša zvijezda vodilja. Okrenuti prema sebi, osjetiti unutrašnji mir, pronaći svoju unutrašnju tišinu koja treba da označi početak promjene. Tišina kojoj prisustvujemo u stanju okrenutosti prema sebi, treba da postane naš duhovni putokaz. Međutim prvo iskustvo nas može ponekad suočiti sa teškim mislima, zatvorenim emocijama i jednoličnom životnom rutinom, te nas učiniti ispraznom ljušturom koja nalikuje robotu. Takvo suočavanje nije neobično, i znak je našeg upoznavanja sa teretima koji žive u našoj svijesti i podsvjesti. Tu ispraznu ljušturu, naše tijelo treba vratiti u život, oživotvoriti je njegovanim mislima, emocijama i duhovnim vrijednostima. Fizičkim čišćenjem, mentalnim čišćenjem i duhovnim pospremanjem, trebamo unaprijediti naš život i stvoriti novu česticu ovoga svijeta sa  pozitivnim ozračjem. Tako ćemo postati jedan djelić ili čestica promjene u ovom svijetu. A kako je sve povezano mjenjajući sebe, izazvati ćemo još jednu promjenu u nekom kraju svijeta. Koliko god naša okolina, koliko god se svijet i pojedinci činili nepremostivim ili moćnima, promjena zapravo leži u svakom pojedincu. Svaki pojedinac, svako od nas svojim ispravnim djelovanjem svijet čini boljim, nosilac je promjene u svijetu i započinje nove tokove promjena. Ovo nije priča o klinu koji viri i čekić privlači, već je priča o promjenama na  nivu nas samih. Iako smo izloženi različitim utjecajima i djelovanjima, mi svjesno možemo da izaberemo ono što će utjecati na nas. Istini na volju, nekada se čini kako ne postoji rješenje ili izlaz, ali umjesto takvog razmišljanja, bolje je energiju potrošiti u traženje rješenja. Riješenja je suvuda oko nas, samo ga treba pronači i privuči sebi. Pravo  pitanje u tom smislu je, koliko smo spremni iskoračiti u nepoznato. Ako ne želimo iskoračiti iz jednog društvenog miljea koji smatramo ugodnim, a želimo promjenu, sigurno ćemo započeti jedno lutanje. U tom lutanju tražiti ćemo odgovore, a nećemo ih dobiti, i za ono što mislimo da su odgovori, shvatiti ćemo da nisu. Dobar primjer, kako današnji čovjek ne želi iskoračiti u nepoznato, pruža pitanje slobode.

Poimanje slobode je danas iskrivljeno i izvrnuto, sloboda  je precjenjena, često se idealizira i čak postaje težnja izvan svake moguće realnosti. I način kako bi „trebali“ postići slobodu je izopačen, razvodnjen i degradiran različitim teorijama koje zapravo ne govore ništa. Govoriti o slobodi, a biti uvjetovan prirodnim zakonima je odraz nepostojanja znanja o slobodi. Jedna indijska priča jasno govori, šta znači nepoznavanje stvarne slobode. Priča govori o razgovoru jogija i monaha. Na trgu je jogi govorio o slobodi, o unutrašnjoj slobodi koju je postigao savladajući svoje tijelo putem joge. U tom trenutku je naišao monah, govoreći: „Potpuna sloboda se ne može postiči kroz savladavanje tijela, vać kroz napuštanje svih vezanosti u ovom svijetu. Kao što sam ja postigao napuštajući sve i hodeći brojnim putevima ove zemlje“. Na te riječi mu je yogi odgovorio: „Dragi prijatelju, kako možeš govoriti o potpunoj slobodi kada si uslovljen disanjem, kada si vezan za život udisajem i izdisajem“. Monah je ostao zatečen dobivenim odgovorom i bez riječi produžio dalje. Ne postoji potpuna sloboda, sve dok smo vezani prirodnim potrebama i zakonima. Ipak stvarno poimanje slobode ne bi trebalo da negira prirodne potrebe jer su one namjenjene očuvanju života. Pokušaji oslobođenja od prirodnih potreba, ni u kom slučaju neće dovesti do slobode, već do robovanja neprirodnim idejama. Ovo je samo jedan od primjera pogrešnog razumjevanja slobode. Stvarna sloboda, iako je težnja svakog ljudskog bića, teško se može opisati u par riječi, zbog različitih poimanja iste. Jednostavno treba napraviti razliku u poimanju slobode, te je interpertirati kao duhovnu slobodu, jer sloboda i jeste pitanje čovjekovog duha. Malo je onih koji shvataju da je najosnovnija sloboda, za razliku od brojnih poimanja slobode, duhovna sloboda. Duhovna sloboda je apsolutna i neograničena, djelovanje bez vezanosti ispunjeno unutarnjim zadovoljstvom koje niko ne može oduzeti. Biti duhovno slobodan znači postići sopstvenu slobodu unutar ovog svijeta, a ne je tražiti odvojeno od svijeta. Ne možemo pobjeći od svijeta u kom živimo, ali sami možemo postići duhovnu slobodnu. To znači ovladati sobom i svojim djelovanjem, ne vezati se za htjenja, želje i misli već raditi sve sa nadom da će naša sloboda, pokazati drugima kako da dođu do svoje slobode.

 

I upravo postizanje duhovne slobode treba da bude cilj svakog čovjeka. Sve ostalo su prevare i iluzije koje nam odvračaju pažnju od nas samih, koje nam se nameću u svrhu svog održanja. Dokle god smo uronjeni u lažne vrijednosti, nećemo vidjeti istinu. A istina je da smo slobodna bića, i da jedino gaječi slobodu u sebi, možemo osloboditi svijet. Zapravo duhovnu slobodu nam omogućava ispravno djelovanje, koje ne šteti ni drugima ni nama. Tako djelujući mi postajemo uistinu slobodni, jer ne izazivamo akciju ni reakciju otpora, već zapravo širimo pozitivno ozračje u okolini. Sa pozitivnim ozračjem, mi postajemo čestica promjene, mi počinjemo mjenjati svijet. 
 
06. 04. 2011. godine; 

   P O R E D A K   O S L O B O Đ E N E   S V I J E S T I 

 "Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći - ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da za cilj postavite sam Život, umjesto da imate posrednike i učitelje koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti."  Jiddu Krishnamurti

Stanje svijesti današnjag čovječanstva nalazi su u procjepu između svjesnosti i nesvjesnosti. More informacija koje stvara sliku haosa, ukazuje da provladava nesvjesnost, jer je sve prožeto lažima, iluzijama, glasinama i neznanjem. Međutim težnja za prosvjetljenjem i oslobođenjem ponovo se budi u ljudima. Primjećuje se da je upravo sada došlo vrijeme promjene i istine, vrijeme povratka sebi, vrijeme povratka u prirodni red. Čovječanstvo je na pragu duhovne evolucije, i sve više ljudi počinje da se oslobađa pakla nesvjesnog života.

Udaljavanjem od prirode čovjek je prestao slijediti svoje unutrašnje biće i tokom dugog vremenskog perioda izgubio je značajna znanja. Samim time je postao žrtva nepoznavanja samog sebe, podložna različitim manipulacijama od strane vladajuće elite. Zato danas veliki dio ljudi nije ni svjestan da je izmanipulisan i obmanut i da živi u iluziji da su ljudi slobodoumna i slobodna bića. Razmjere minipulacija nisu toliko ni važne, koliko je važno da shvatimo na koji način smo manipulisani i u koju svrhu. Iz tog razloga je važno koje ćemo informacije koristiti u toku osvješćivanja, tj. da li one nude stvarno znanje ili ne.

Informacije koje ukazuje na manipulaciju, a ne uče nas kako da se odupremo manipulaciji, koje pozivaju na bunt, anarhiju, revoluciju i kolotečinu nasilja ne mogu se nazvati znanjem. Nažalost većina ljudi takve informacije uzima zdravo za gotovo, te iz jednog upada u drugi program manipulacije, istovremeno vjerujući da su na putu spoznaje. Put spoznaje nije razotkrivanje i tumačenje zavjera, kritikovanje elite, prepoznavanje skrivenih poruka, stalno upiranje prstom i optuživanje „tajnih društava“. To je zamka u koju ne smijemo upasti, jer tamo gdje se stvarna istina poriče ili izvrče nastaje sukob, preovladavaju negativni stavovi, osjećaj nemoći i nepravde, strepnja i strah, oslobađa se negativna energija. Oslobođena negativna energija je upravo ono što vladajuća elita priželjkuje jer stvara destruktivne i haotične sile na kojima i počiva njena moć. Sve to je jedna vješto prikrivena manipulacija na koju računaju samozvani gospodari planete. Ne smijemo dozvoliti da na putu spoznaje postanemo njen sastavni dio i da je hranimo. Ako znamo više, vidjeti ćemo više, nećemo zatvarati oči pred onim što znamo i bićemo usmjereni samo na znanje koje oslobađa.

Put spoznaje je put izgradnje svijesti i taj put nije lagan, jer se pred nama otvara široko polje mogućnosti. Samo se trebamo opredjeliti i odabrati ono što će dovesti do pomaka u našoj svijesti. Na tom putu jedino što treba da izaberemo jeste ZNANJE koje nam isključivo otkriva istinu i daje slobodu izbora, svijesti i prosuđivanja. Samo sa takvim znanjem možemo početi mjenjati i izgrađivati svoju svijest. Put svijesnosti nije isprana fraza, to je način života i način življenja, sa vrlo jasnim djelovanjem na razini vlastite svijesti. Iako se događaju zavjere i postoje zle namjere, istovremeno se događa i život u svojoj istinskoj ljepoti. Ovaj svijet je pun tajni koje nas uzbuđuju i tajni koje govore o drugim dimenzijama, a najveća od njih je sam život. Mi moramo živjeti i voditi ispunjen život u harmoniji sa kosmosom, u harmoniji sa svim što nas okružuje i sa samim sobom. To je put spoznaje, to je način izgradnje svijesti i put svjesnosti.

Svijest je ono što oblikuje naša iskustva na ovom svijetu, ona je prisutna u svakom živom biću, u svemu. Svjesnost je znak postojanosti i prisutnosti jer bez svijesti nema stvaranja, a bez stvaranja nema postojanja. To najbolje vidimo u prirodi koja je riznica svijesti koja se slobodno ispoljava. Slobodna svijest je i čovjekovo prirodno stanje i njegova suštinska vrijednost. Kada se posvetimo sebi i pogledamo dubine svoje svijesti, sve umne predstave prestaju i počinjemo osjećati zakone po kojima živi ljudska duša i cijeli svijet. Iako nam um otkriva haos na prvi pogled, pogledom unutar sebe uočavamo harmoniju i smisao postojanja. Kada to spoznamo i shvatimo mi smo probudili našu svijest i susreli se s njom. Svijest je sve i ona svakodnevno ispoljava ishode neviđene ljepote, koje moramo pronaći.

Sve ovisi o nama i našoj svijesti, mi smo nosioci svake promjene. Život nije lagan, ali ne mora biti komplikovan jer jednostavnost života ovisi od nas. Ne trošimo vlastitu energiju na nepotrebne i frustrirajuće stvari na koje ne možemo utjecati, ni promjeniti. Ukoliko nam je „preko glave“ ovog stanja u kom se nalazi svijet, budimo svjesni da pred nama postoji mogućnost izbora. Mogućnost izbora, koji proizilazi iz svjesti daje nam moć da sami njegujemo vlastito življenje i živimo svjesno. Izbor nastupa onog trenutka kada prestanemo da se poistovjećujemo sa umom i njegovim programiranim obrascima, onog trenutka kada postanemo prisutni.To je suština svjesnosti i početak PORETKA OSLOBOĐENE SVIJESTI.

Poredak oslobođene svijesti izgrađujemo mi sami. Sve počinje od pojedinca, od nas i mi imamo tu moć da mijenjajući sebe i svoju svijest, mijenjamo okolinu i svijest okoline. Time svoju svijest odvajamo od uobičajene matrice i oslobađamo je. Oslobođena svijest djeluje na naše življenje, mi postajemo svjesni svoje prirode i svoje duhovne snage. Mi počinjemo primjenjivati tu duhovnu snagu, ona nas usmjerava da oko sebe stvaramo polje promjena. Osobe sa oslobođenom svijesti postaju iskre promjena, one se privlače, koriste i nadopunjuju svoje spoznaje. Ovakva pojedinačna iskustva, stvaraju kolektivna iskustva, koja neminovno utječu na cijelo čovječanstvo. Šireći oko sebe pozitivne vibracije, čineći djela koja proizilaze iz svijesti i oslobađaju duhovnu energiju, osobe sa oslobođenom svijesti postaju pokretači promjena. Duhovna energija oslobođena kroz ove procese integrira se u kolektivnu svijet čovječanstva mjenjajući njene obrasce. Oslobođena svijest djeluje suprotno netrpeljivom ljudskom ponašanju i poput bljeskova stvara novu svijest. Stoga svuda oko nas postoje tačke iz kojih izbija svijest koja izgrađuje jednu novu globalnu svijesnost sa kojom čovječanstvo uplovljava u doba svjetlosti, mira i harmonije. Samo ih trebamo pronači, oslušnuti i živjeti u skladu sa njima. To je put koji izgrađuje poredak oslobođene svijesti, koji je već naša sadašnjost i polako postaje naša budućnost.

31. 05. 2010. godine

        T R A N S F O R M A C I J A   S V I J E S T I

Transformacija svijesti se događa kada iznenada spoznamo nešto što do tada nismo znali. Nešto smo razumjevali na jedan način, a sada razumjevamo na drugi način. Trenutak takve spoznaje nas ispuni u cijelosti i prožme cijelo naše tijelo i duh, sa njim postajemo nova osoba jer smo prošli iskustvo preobražaja svijesti.

 

Svijest predstavlja saznanje o postojanju, uz doživljavanje sebe i okoline, te razumjevanje postojanja spostvene svijesti. Čovjek je svjesno biće, on zapravo predstavlja prirodno stanje svijesti. Svijest je osnova postojanja - život. U postojanju mi smo sasvim stopljeni sa vlastitom sviješću, mada je nismo u stanju pratiti do njenog izvora. Jedna od najvećih tajni postojanja zato i jeste svijest, koja nadilazi samo fizičko postojanje i kao takva zalazi u čovjekov duh. Duh naše unutrašnje i vječno biće, zapravo je centar naše svijesti, koja je posve nezavisna o našem umu i umnim kretanjima.

Kad se rodimo naša svijest je posve spontana, nesputana i neograničena. Međutim, kroz odrastanje učeći koristiti vlastiti um, počinjemo i sa razvijanjem svijesti o sebi samima i našoj okolini. Na taj način, naša svijest se počinje ostvarivati u svijetu u kom živimo. Međutim, kroz odgoj i obrazovanje u svoju svijest počinjemo unositi umne predstave na osnovu raznih iskustava, pri čemu gubimo veze sa izvornom sviješću. Iako je naša svijest potpuno nezavisna i sponatana, nas uče i mi počinjemo da sebe prisiljavamo na razne stvari kako bi se uklopili u okolinu. Ovakav lanac obuke se prenosi sa čovjeka na čovjeka, sa generacije na generaciju, savršeno je normalan u ljudskom društvu. Taj proces indijanski šamani nazivaju „pripitomljavanje“, nas uče da se pripitomimo, i sa pripitomljavanjem počinjemo da patimo, gubeći vlastitu slobodu i vezu sa vlastitom svijesti. Razina naše svijesti umnogome zavisi od načina obrazovanja i odgoja, kao i od sredine u kojoj živimo. Nažalost svijest za većinu ljudi ostaje posve neistražena tokom cijelog života, mnogi je čak i ne postanu svjesni.

Sa druge strane su ljudi u manjini, koji žele shvatiti svoju svijest sa više aspekata, pri čemu se okreću procesu samospoznaje i duhovnog traganja. Samospoznaja nas prvenstveno vodi izgradnji svjesnosti o sebi i spostvenoj svijesti, dok nam duhovno traganje daje uvid u manifestovane, ali i nemanifestovane aspekte cjelokupnog Univerzuma. Sa svim tim procesima počinjemo razumjevati ne samo svijest koja proizilazi iz svjesnog uma, već i prirodu svjesti, duhovne aspekte svjesti, otkrivamo mistične tendencije svijesti i započinjemo sa razvojem samosvijesti. Sve to vodi nas ka novim shvatanjima, sa kojima postajemo svjesni onoga što do tada nismo bili. Višestruka takva iskustva vode nas prosvjetljenju, koje simbolički predstavlja pobjedu svijetla (znanja) nad tamom (neznanjem). Prosvjetljenje može biti kratkotrajno i dugotrajno, ali bez obzira na to našoj svijesti otvara nove dimenzije, poput naprimjer: ljubavi, istine, sreće, znanja, ispunjenja, lakoće, jednostavnosti, pažnje, svjesnosti, mudrosti, bezbrižnosti, svjetla, nadahnuća, kreativnosti i spontanosti. Svi ovi spoznajni elementi vode nas transformaciji svijesti. Transformacija svijesti znači izgradnju svjesnosti o prirodi stvarnosti i svijeta u kom živimo i svjesnog življenja u skladu sa zakonima Univerzuma. To je specifičan proces duhovnog buđenja, koje obuhvata procese preobražaja i prevazilaženja početnog stanja svijesti. Ona se može postići različitim tehnikama, kojima se mjenjaju obrasci predhodne svijesti uz oslobađanja cjelokupnog duhovnog potencijala.

Sa transformacijom svijesti postajemo svjesni prirode stvarnosti koja nas okružuje, čime se oslobađamo mnogobrojnih okova i zabluda. Transformacija svijesti rezultira brojnim  promjenama, sa kojima dobivamo nove uvide na svim poljima. Najbolji primjer za to je, kako se sa transformacijom svijesti, širi polje naše percepcije. Tokom odrastanja, odnosno „pripitomljavanja“ mi usvajamo tuđa ponašanja, mišljena, poimanja, znanja i pravila, koja počnemo posmatrati kao vlastita. Ali ono što nikada ne naučimo jeste da sve sami analiziramo, preispitamo, provjerimo i da vjerujemo samo našem unutrašnjem iskustvu ili intuiciji. Sa početkom duhovnog traganja, vrlo brzo dolazi do pomaka u svijesti i mi počinjemo shvatati koliko smo pripitomljeni, koliko smo u svoju svijest ugradili strane obrazce. Taj lom dovodi do novog pogleda i stava, i tada nastupa transformacija svijesti. Karl Jung je povodom toga kazao: “Sve zavisi od toga kako gledamo na stvari, ne od toga kakve su one same po sebi.” I to je istina, koju samo možemo razumjeti, ukoliko postignemo transformaciju svijesti i shvatimo koliko toga nije naše, a neminovno utječe na nas i naš život. Mi svi u sebi, nosimo ključeve sopstvenog života, sopstvenih životnih puteva i smjerova. Sva ova saznanja otkrivamo tokom procesa transformacije svijesti, i uporedno s njima mjenjamo sopstveni  nivo opažanja, koji do tada bio ograničen i skučen.

Promjena percepcije mjenja našu unutrašnju, ali i vanjsku stvarnost, sa tim počinjemo shvatati da je stvarnost upravo onakva, kakva je naša percepcija i obrnuto. To je prvi korak u promjeni pecepcije. Sa njime dolazimo do otkrivanja pune istine o stvarnosti, koja je ogledalo naših misli i našeg uma. Ono što mislimo to nam se i dešava na svim nivoima, npr. nezadovoljna osoba uvijek će nailaziti na nezadovoljne osobe i u svakoj situaciji će se osjećati nezadovoljno, i tako u nedogled bili mrzovoljni, bili dobrohotni, bili ljuti, bili sretni, bili kruti, bili opušteni. Ukoliko navedeno shvatimo, otkrivamo sopstvenu moć koja leži u nama i proizilazi iz naših misli i riječi. Pošto je transformacija svijesti višesmjeran proces, ona nas spontano upućuje na pozadinu navedenih moći. A pozadina te moći jeste osnovna zakonitost Univerzuma - Zakon privlačnosti, koji ukazuje da sve što mislimo i govorimo, to i privlačimo. Navedena zakonitost nas upozorava da pažljivo i besprijekorno koristimo svoju riječ i misli, jer u njima leži naša stvaralačka moć. Riječ je sila - ona je sposobnost izražavanja naših vlastitih misli, sredstvo mišljenja, a samim time i instrument stvaranja. Svjesni toga, treba da počnemo koristiti svoju stvaralačku moć, bez bilo kakvih kočnica, jer je svako stvaranje vid ostvarenja unutar Univerzuma. Ako to usvojimo i shvatimo, cjelokupni svoj život možemo učiniti svojevrsnom umjetnošću vlastitog sna. Međutim ne smijemo se zavarati i samo usmjeriti na zakon privlačnosti, već moramo širiti svoje poglede i nastaviti sa dugotrajnim procesom transformacije svijesti. A to uključuje i razvoj svjesnosti o prirodi Univerzuma i pojma ostvarenje. Spoznaja Univerzuma kao Božanskog ostvarenja, ukazuje na to da između Boga kao Tvorca i Univerzuma kao Božanskog ostvarenja, nema razlike. Iz toga proizilazi da je cjelokupni Univerzum, uključujući naš svijet i nas same Jedno, da je manifestacija Božanske svijesti, pa samim time i način ostvarenja Boga. Sa spoznajom prirode Univerzuma i našeg mjesta unutar njega, otvaraju se vrata novoj filozofiji života i razumjevanju njegove svrhe.  Jer koliko god mi sumnjali, svima nama je dato da pronađemo cilj svog postojanja, unutar Božanskog ostvarenja. I u tom cilju sve što tražimo u Univerzumu, biće nam dato u svrhu još jednog Božanskog ostvarenja. Naravno što je u skladu sa zakonima Univerzuma. Tako nam se sa transformacijom svijesti, otkriva bezbroj mogućnosti razvoja, samo je na nama da ih spoznamo. I naposljetku izaberemo odgovarajuću stazu vlastitog duhovnog razvoja.

03./04. 2010. godine;

                   I L U Z I J A   N E Z N A NJ A

Naslov ovog teksta puno govori o svijetu u kom živimo i načinu na koji on funkcioniše. Posmatrajući cijelo čovječanstvo uočava se jedna pandemija neosvještenosti i neznanja, koja održava sistem koji vlada planetom Zemljom. Nosioci ovakvog poretka vješto skrivaju istinu i znanje, tako da njihova moć bazirana na lažima, ne bi ni u kom momentu bila ugrožena.

 

Kako bi održali laž nametnuli su nam iluziju neznanja, koje se teško osloboditi. Stoga i ne treba čuditi da su stari narodi imali izreku:

Ne budite robovi neznanja i gospodara znanja.

Mnogi pokušavaju utvrditi ko stoji iza sistema koji ljude smatra figurama kojima treba upravljati. Jesu li to tajna društva, bilo ljudi, reptila, vanzemaljca i njihovih hibrida ili drugih entiteta, niko nezna pouzdan odgovor. Ali sa sigurnošću se može tvrditi da posjeduju znanje, koje im omogućava da već par hiljada godina neometano vladaju čovječanstvom. Ovim pitanjima se posvećuje i prevelika pažnja, koja nažalost samo troši našu energiju. Međutim, nije toliko ni važno ko je ni šta je iza zastora, koliko je važno upoznati sistem na kom počiva moć vladara ove planete. Današnji čovjek zarobljen u mrežu iluzija, nije u stanju uvidjeti sistem, koji ga je pretvorio u roba koji misli da je slobodan. Trebamo samo pogledati psihopatiju koja vlada ovom planetom, koja održava sistem koji se temelji na sili, laži i manipulacijama svih vrsta, te početi tražiti odgovore. Prave odgovore ćemo jedino dobiti kroz spoznaju istine, koja otkriva znanje. Znanje je veliko bogatstvo i vrlo je cijenjeno jer daje odgovore na nepoznato, otklanjajući laž i sumnju, raspršujući tminu neznanja, koje je največa pošast čovječanstva.

Naši preci su nam nastojali ostaviti znanje prenoseći ga sa koljena na koljeno, klesajući pločice, pišući spise i knjige. Međutim znamo kako je to znanje završilo pločice su lomljene, knjige i spisi su spaljivani, mitovi su protjerani, a učenjaci, vračevi i šamani najčešće ubijani. Rezultat sistemskog i dugotrajnog procesa zatiranja znanja je potpuna neosvještenost ljudi, koji sa ograničenom razinom svijesti nisu u stanju da shvate Istinu onakvom kakva ona jeste. Usljed nepoznavanja kosmičkog znanja, tokom vremena stvorena je takva kolektivna umna konfiguracija u ljudskom društvu, koja „odabranom klubu“ omogućava moć, kojom vladaju čovječanstvom. U takvom društvu nepoželjni su oni koji spoznaju Istinu, vide stvari na drugačiji način, jer su se drznuli poljuljati iluziju koja se smatra „svetim poretkom“. Kolektivna svijest u tom slučaju kao potporni stub sistema, stvara strah i otpor prema novim i nepoznatim shvatanjima, istovremeno isključujući iz društvene zajednice nosioce tih shvatanja. Ipak u zadnje vrijeme sve više ljudi osjeća unutrašnji glas, koji nas upozorava da je krajnje vrijeme da se probudimo iz „začaranog sna”. Međutim taj proces ometa filter zvani um, koji izmanipulisan i fiksiran odbacuje ono što ne razumije. Sa manjkavim perceptivnim aparatom i naviknut na dogmu postoji što vidim i osjetim, čovjek samo održava iluziju. A svijest koja se temelji na iluziji, već dugo sputava našu duhovnost, tako da čovjek nije u stanju vidjeti očitu istinu.

Da bi se oslobodio čovjek prvo mora postati svjestan da je svojim čulima ograničen i da mora slijediti svoje unutrašnje biće, svoje najjače čulo. Jedino tako će moći spoznati osnovno kosmičko znanje i razumjeti način na koji Univerzum funkcioniše. Osnovno kosmičko znanje govori o Praizvoru i njegovim manifestacijama, te na jednostavan način otkriva prirodu Univerzuma. Praizvor svega je Beskonačna svijest koja sve Sjedinjuje, koja je Apsolutna, osnova bez početka i kraja, odlika je istinskog Boga. Iako manifestovana kroz brojne oblike uvjek je Ista, Neizreciva, Prvobitna i Sveprožimajuća, nosilac je Jednote Univerzuma. Ova Božanska svijest Izvor je Duha, čija je manifestacija Kreacija, izražena kroz Vrtlog svijetlosti. Kreacija ustvari predstavlja proces širenja svijesti, koja se manifestovala kroz različite nivoe postojanja. Unutar svakog nivoa postojanja došlo je do daljeg razvoja svijesti, kroz brojne oblike do samosvjesnih bića. Svaki nivo postojanja, odnosno dimenzija je manifestacija Božanske svijesti, koja vibrira na određenoj frekfenciji. Iako postoje drugi nivoi postojanja čovjek ih nije u stanju vidjeti, jer ih naša čula ne mogu detektovati. Stoga smo ograničeni na mali dio tzv. fizičke realnosti, koja je rezultat čulne detekcije uskog broja frekfencija. Fizička realnost je ustvari iluzija, kreirana u našem mozgu, dekodiranjem čulnih podražaja.

Zbog nedostatka kosmičkog i metafizičkog znanja, današnji čovjek nije u stanju vidjeti realnost u kojoj živi, a kamo li razumjeti druge nivoe postojanja. Uvjereni da je ono što vidimo, čujemo i osjetimo jedina stvarnost, dozvolili smo da postanemo žrtve manipulacije. Vladari ove planete manipuliraju iluzijama, stvarajući lažnu stvarnost, koja programira čovjeka da isključivo vjeruje u realnost svjesnog uma. Na taj način čovjek nesvjesno postaje rob iluzija, koje nastoji zadovoljiti, upadajući u pakao ovozemaljskog života. Navedene manipulacije su razrađene tako da utječu na našu svijest, na naš način razmišljanja, postupanja i življenja. Mnogi će samouvjereno reči svi mi imamo svoje mišljenje, da nam niko ništa ne može nametnuti, ako mi nećemo. Ali jeli baš to tako? Naravno da nije! Upravo zbog brojnih manipulacija velika većina ljudi nije ni svjesna da je rob sistema sa početka teksta. Kako bi održali laž, na kojoj počiva njihova moć, vladari svijeta su nam putem sistema nametnuli iluziju neznanja. Njena osnovna uloga jeste spriječiti čovjeka da kroz urođenu duhovnost postigne više stanje svijesti i spozna istinu. Iluzija neznanja se može definisati kao doživljaj svijeta oko sebe koji je nesvrsishodan, počiva na lažima i manipulacijama, a posmatra se kao objektivna stvarnost. Da bi se osigurao opstanak ovakvoj fikciji, stvoreni su različiti kontrolni sistemi, čija je osnovna uloga da ljude drži u neznanju. Kontrolni sistemi počevši od politike, religije, nauke, školstva, pravnog, ekonomskog i socijalnog sistema, te medija, uveliko kontrolišu naš život. Svi oni imaju samo jedan cilj nametnuti iluziju fizičke realnosti kao objektivnu stvarnost. Zato svaki kontrolni sistem nudi odgovore na brojna pitanja (politika o vladanju, religija o duhovnosti, nauka o pojavama u prirodi itd.), ali velikim dijelom netačne odgovore. Iluzija neznanja zapravo predstavlja življenje unutar lažne stvarnosti, u kojoj se nezanje posmatra kao znanje. Vladari svijeta ne žele da znamo istinu, te kroz navedene načine manipuliraju čovječanstvom, kako njihova moć ne bi došla u pitanje. Oni posjeduju i čuvaju za sebe znanja, koja im omogućavaju da vladaju svijetom.

Kako bi se oslobodili moramo postati svjesni sistema čije smo svakodnevne žrtve, od rođenja do smrti. Trebamo odbaciti iluzije koje su rezultat djelovanja sistema i krenuti putem buđenja iz lažne realnosti. Istina ja da današnji svijet počiva na licimjerju i lažima, koje sputavaju čovječanstvo i ne dozvoljavaju duhovno buđenje čovjeka. Međutim što prije to shvatimo, lakše ćemo odbaciti gomilu laži, razumjeti iluziju koju kreira laž i spoznati istinu. Prvi korak ka buđenju čovjeka, jeste put spoznaje prave istine, koja je sveprisutna, a koju zbog indoktrinacije sistema nismo u stanju da vidimo. Zato ovaj put nije nimalo lagan, jer u toku njega moramo preispitati ono što mislimo da znamo i razumijemo. Kroz cijeli proces buđenja moramo usvajati nova znanja o sebi i svijetu u kom živimo. Jedino tako možemo odbaciti neznanje, te postiči potpunu spoznaju istine. Sa spoznajom istine doći će do temeljite promjene našeg pogleda na svijet i na život. Istina otkriva znanje o Univerzumu i našem svijetu unutar njega, te o prirodi čovjeka. Oslobođen neznanja i lažne stvarnosti, čovjek će postati svjestan sistema koji ga je zarobio u mrežu iluzija. Ovaj proces će neminovno dovesti do deprogramiranja naše individualne i kolektivne svijesti, što će osloboditi novu energiju koja će promjeniti čovječanstvo.

 05. 09. 2009. godine; 

Kontakt:

taoom2009@gmail.com

Iskre spoznaje:

Prije početka vremena,
od praskozorja svijeta.
Postoji jedno Biće,
Beskrajno i Savršeno.
Zvati ga možemo
Velikim Duhom. 
Iskonska svjesnost,
Bog.
 -----O-----
Iako Jedinstven,
Bog je u svemu ispoljen.
Beskonačna svijest,
koja sve sjedinjuje.
Prostran i Sveprisutan,
Nosilac postojanja.
Izvorište sveprožimajućeg
glasa Tao Om.
-----O-----
Tao Om je temelj,
osnova postojanja.
Duhovna čestica,
na kojoj sve počiva.
Sjedinjen ispoljava se
kroz Vrtlog svjetlosti.
Vječno ishodište stvaranja,
putem kog se ostvaruje Bog.
-----O-----
Tao Om je ključ,
što otvara vrata Istine.
Najčistija je Iskra duhovnosti,
što do prosvjetljenja vodi.
Iako nevidljiv Tao Om
ispoljen je u svemu.
Tao Om sve prožima, 
osnova je svih zakona.